Sa zadnja dva albuma (Mandrake iz 2001. i pogotovo proslogodisnji Hellfire Club), Edguy se nametnuo kao jedan od najzanimljivijih bendova na power metal sceni. Nazalost, visoku razinu kvalitete nisu uspjeli zadrzati s novim mini-albumom Superheroes.

Prvo, doslo je do odredjenog zaokreta u stilskom usmjerenju, tako da Edguy sve vise naginje nekakvom hard rocku negoli power metalu. Najbolji dokaz toga je naslovna Superheroes, iznimno jednostavna i komercijalna pjesma. Medjutim, to samo po sebi nije problem, prvenstveno iz razloga sto je pjesma zabavna i pamtljiva, bez obzira na neocekivanost i stilski odmak (u smislu da su gitare gotovo nepostojece, ritam sekcija maksimalno jednostavna, a sav naglasak je na vokalu i melodijama). Problem lezi u tome sto ostale pjesme ne uspijevaju pratiti ovu kvalitetu, dakle songwriting je puno ispod Edguyevog standarda, sto se najbolje ocituje u sljedece dvije stvari Spooks in the Attic i Blessing in Disguise. Nijedna od njih nije nesto osobito losa, ali nisu bas ni neka povijesna dostignuca, pogotovo Blessing koju drzim za najslabiju Edguy baladu dosad, zbog neinspiriranog refrena i bezveznih zvucnih efekata. A Spooks je dobar primjer velike greske koju mnogi PM bendovi cine, a to je akcentiranje klavijatura naustrb gitara. Opcenito, odaje se dojam da su ove pjesme stvarno ''sklepane'' na brzinu.

Srecom, sljedeca stvar (i zadnja autorska na CD-u) Judas at the Opera popravlja dojam. Ovo je prava ''vesela'' power metal stvar, konacno sa puno duplog bas bubnja, visokim vokalima i ogromnim refrenom sa mnogo slojeva vokala, zastitinim znakovima koje trazi svaki fan ovakvih bendova! Iznenadjenje dolazi negdje na polovici pjesme koje je pravi tribute Queenu (osobno me podjeca na legendarnu Flash Theme). Sve u svemu, vrhunac ovog EP-a, a kao poseban bonus, pojavljuje se i legendarni Michael Kiske kao gost.

Ostatak albuma vise je na tragu one sklepanosti prethodnih stvari, jer se poslije Judas nalaze jos jedna obrada (The Spirit) i naslovna stvar u alternativnoj verziji (samo klavir i Tobias). Nista posebno stvarno, iako je The Spirit prilicno solidna i slusljiva, dok ''epic'' verzija Superheroesa, samo trazi gasenje albuma prije kraja. Ionako je CD za tako kratko vrijeme (svega 25 minuta) prekrcan laganicama (dvije sest stvari je nezavidan prosjek).

Ono sto ostaje nakon slusanja ovog EP-a je prvenstveno zbunjenost, i pitanje u kojem smjeru ce Edguy nastaviti, odnosno sto nam nosi novi album iduce godine. Sto se mene tice, nije vazno nastave li sa powerijom ili krenu vise prema nekakvim pop i rock vodama, sve dok su pjesme kvalitetno napisane i odsvirane, a toga na Superheroes nazalost fali.