Konacno! Nakon (pre)duge cetiri godine od posljednjeg albuma, pred nama je treci po redu album End Of Greena nazvan Songs For a Dying World. Sam bend je pretrpio manje izmjene - dolaskom novog gitarista postali su kvintet.

Sam album je prokleto atmosferican i mracan (sto se vidi iz samog naslova albuma), kao i sva dosadasnja izdanja ovog benda (uostalom, ne zove se zanr uzaludno doom metal :). Takodjer, moram priznati da je album dosta zesci od prvijenca (sa drugim albumom (Belive, My Friend...) ga ne mogu usporedjivati jer ga nisam imao prilike cuti) - puno je vise brzih (rock/nu metal) riffova. Ne smatram to manom - oni savrseno pristaju uz ovakav stil koji End Of Green sviraju (koji oni nazivaju depressive subcore). No usprkos nekolicini brzih pjesama, pravi biseri ovoga albuma su dvije sporije pjesme - Death In Veins i I Hate. I Hate je mozda i najbolja pjesma ovog benda (koju sam cuo naravno) - u njoj se po prvi puta na albumu pojavljuje i Steele-like vokal (da Mike Huburn moze pjevati doista duboko uvjerio sam se na vec Infinity, no u par pjesamana ovom albumu vokali su gotovo identicni Steelu (za neznalice, Peter Steele je vokal Type O Negativea)), no ono sto me je doista odusevilo kod ove pjesme je upotreba klavira. Ono sto se dobilo upotrebom klavira jest nevjerojatna atmosfera - vec sama tematika pjesme je poprilicno depresivna (pjesma se bavi mrznjom samog sebe tj. zeljom za samoubojstvom zbog beznadnosti zivota), no ta mracna atmosfera se ovako (samo klavir i vokal) savrseno docarala na slusatelja (barem je kod mene takav slucaj). Death In Vains pak sadrzi sjajan gitarski riff koji, iako se proteze kroz cijelu pjesmu, nikada ne postaje dosadan.

Vec kad sam se dotakao vokala, moram priznati da sam nasao dosta slicnosti i sa nekim drugim vokalistima (osim Steela naravno): na Death In Vains me nevjerojatno podsjeca na vokal Placeba, dok na nekim trenucima me glas Huburna zna podsjetiti na pjevaca Sanea (nas grunge(?) bend koji vise ne postoji). Vec sam spomenuo da je vokalna izvedba u nekim trenucima Steel-like - to je posebno naglaseno u pjesmi Black No. 1 (obrada od Type O Negative) koja zvuci kao da je Steele za vokalima. Nazalost, iako je vokalna izvedba vrhunska (te vrlo emocionalna), mozemo je uzeti kao manu jer ipak malo nedostaje originalnosti u glasu Huburna.

Produkcijski gledano, na ovom albumu je dano puno vise prostora basu - zvuk basa se ne gubi u finalnom miksu kao sto je to kod mnogih drugih bendova. Ovaj put vokal nije u prvom planu - puno je vise prostora dano gitarama te se vrlo lako moze skuziti koliko gitara ima u nekoj pjesmi te sto koja gitara svira.