Oduvijek sam se divila cinjenici da me neki bend iznenadi onda kada najmanje ocekujem; tako sam i pristupila slusanju novog Enslavedovog uratka - nisam ocekivala apsolutno nista.

Sam naziv albuma me odmah zaintrigirao, jer Isa je staronordijska runa koja oznacava led i stagnaciju, a koristila se u magijskom ponistavanju djelovanja ostalih runa.

Nakon prvoga slusanja, postaje jasno i povrsnim poznavateljima Enslavedova opusa da se njihova glazba bitno promjenila od onoga sto su svirali na svojim samim pocetcima. No prijelaz nije poceo sa ovim albumom; jos od Monumensiona, Enslaved je, ocito umoran od staroga zvuka, poceo redefinirati glazbu koju sviraju, ali ne na ustrb kvalitete. To je mozda pomalo zbunilo stare obozavatelje, kojima je novi, pomalo progresivni i divergentni stil sviranja poljujao vjeru u ovaj nadasve cudesan bend. Daljnim uratkom, proslogodisnjim Below The Lights, rafiniranje glazbe je samo nastavljeno u smjeru koji je djelomicno bio zadan na njihovom predhodnom albumu. Bilo je za ocekivati da ce Isa biti kraj te trilogije, tog putovanja od zacetnika black viking metala, to renomiranog benda specificnog a opet modernoga zvuka. Isa je crescendo necega sto se naziralo vec i na prijasnjim albumima, kruna njihovog skoro pa 15-godisnjega rada. Nevjerovatno je koliko su napredovali, koliko su se promjenili a opet ostali vjerni prvotnoj ideji. Uspijeli su iznjedriti nesto novo, kreativno, a opet postujuci svoje black metal korijene.

Cijeli album otpocinje sa njima specificnim, transcendentalnim intro-om, preko pjesme Lunar Force i Isa, pa sve do Return to Yggdrasill, obiljezenih specificnim dobro ukomponiranim riffovima, savrsenom nepretencionznom produkcijom i redefinicijom klasicnog Enslavedovskog chantanja, koje je ionako u danasnje vrijeme iskliseizirano. Chantanja vise nisu na na norveskom, vec na engleskom; time mozda i gubi na svojoj cari, no u svakom slucaju ih razlikuje od poplave pagan black bendova koji su, podojeni Enslavedom, ionako vec zaposjeli nase discman-e i mp3-playere. Posebno bih izdvojila Reogenesis, pjesmu duzine inace nezamislive u black metalu, koja niti u jednom slucaju nije dosadna, vec je dinamicna toliko da zaokupi. Riffovi su skoro pa ubadajuci, a izmjena brzine sviranja cini ovu pjesmu zanimljivom za slusanje. Sve zavrsava magicnim outro-om, cineci balansiranu kompoziciju vrijednu dugotrajnoga slusanja.

Enslaved je ovim albumom jednostavno pokosio standarde koje je sam postavio pocetkom devedesetih; postao je moderan, renomiran bend, ne zaboravljajuci svoje korijene i sto je najvaznije, gledajuci u buducnost. Kombinacija svega toga je vise nego vrijedna divljenja.