DAMIR O:

Evergrey we know is no more! Svi se sjecamo benda koji je izdao albume tipa 'Recreation Day', 'Solitude Dominance Tragedy' ili 'In Search of Truth'? Njihov prepoznatljivi stil unikatnih vokala, mracne atmosfere i progi struktura pokazao je da i power/progressive metal moze biti heavy i osjecajan u istu ruku bez da zvuci cheesy ili jeftino. Bio je to jedan od inovativnih bendova uistinu. Vise nije.

Vec prijasnji album nazvan 'The Inner Circle' nije se kvalitetom mogao mjeriti sa prijasnjim materijalom iako sadrzava par odlicnih pjesama i velikih Evergrey hitova ('A Touch Of Blessing' recimo). Ali ako nista drugo, taj album ima sve klasicne Evergrey glazbene elemente. Novi album nazvan 'Monday Morning Apocalypse' prezentira jedan bend koji krece drugim, pomalo ocekivanim smjerom. Smjerom vise radio-friendly pjesama, smjerom jednostavnijih struktura, smjerom jezgrovitijih pjesama s orijentacijom na refrene, smjerom glazbe koja je instrumentalno manje zahtjevna. I ne, ne moze mi nitko prodavati maglu da bend time zapravo pokazuje svoju evoluciju i 'glazbeno sazrijevanje' jer mijenja svoj izricaj, pronalazi se u novim zvukovima i nikada ne zeli izdati dva puta isti album. Iju. Ovo je ipak sesti studijski album Svedjana i svoj karakteristicni zvuk izgradili su davnih dana! Upravo na tom mracnom, pomalo depresivnom power/prog metalu stekli su status kakav imaju danas. Ali bend je osjetio uspjeh i slavu u ustima i zasto ne prilagoditi svoj zvuk jos samo malo i time zainteresirati jos veci krug potencijalnih kupaca? Eto, rezultat tog 'jos-samo-malo-prilagodjavanja' dobro se cuje na 'Monday Morning Apocalypse' albumu.

Ajde kad smo vec krenuli s pljuvanjem, onda idemo do kraja. Prvi pokazatelj da nesto mozda nije u redu dolazi u obliku covera. Dobro, jebiga, slazem se, cover ne prezentira glazbu albuma, ali malo je neobicno vidjeti tako bezvezan cover nakon onih darkerskih koji su ukrasavali prijasnja izdanja. Ali kakav je to banner na sluzbenom sajtu kojim promoviraju novi album? Kakav je to vjetric u kosicama, pramenovi? Smijeh! Dobro, opet ovo ima slabo veze sa samom glazbom, ali pokusajte shvatiti duboko razocaranog fana koji na svakom koraku mora gledati 'izdaju' cijenjenog benda.

Dakle, ovako. Dvanaest pjesama u trajanju oko 3-4 minute. Struktura pjesama je vrlo pojednostavljena. Sjecate se starijih pjesama, recimo stvari 'End of Your Days'? Mnostvo breakova, promjene raspolozenja i ritma, emocionalne solaze, refreni – sve to upakirano u jednu pjesmu. Ovdje prva i naslovna stvar krece standardnim isprekidanim heavy Evergrey (ali vec culi!) riffom, u tren oka prelazi na solidan refren i prije no sto je sama stvar pocela, vec je i gotova. Virus kojim je zarazen cijeli album. Gdje su klavijature???? Na cijelom albumu kljave su zestoko gurnute u pozadinu, klavijaturist kao da nije sudjelovao u snimanju albuma. Jedina mjesta na kojima dolazi do izrazaja je jednominutni klavijaturni instrumental 'Til Dagmar' i zavrsna, totalno bezlicna stvar 'Closure' koja je vise tipa vokal/klavir outro. Taj nedostatak raznovrsnih klavijatura uvelike dovodi do pada u osjecaju klasicne progresivnosti. Umjesto njih, u krupni plan su gurnute ritam gitare koje su glavna odrednica novog EG-zvuka. Usudio bih se reci da su doticne gitare produkcijski prenaglasene, a ono sto je sigurno je da su mocno 'down-tune'-ane. Toliko mocno, da su neki spomenuli i 'nu-metal' u opisivanju 'Monday Morning Apocalypsa'. Naravno, to je tesko laprdanje, ali tako duboke gitare mi cist fino odgovaraju – za primjer poslusajte pocetak stvari 'The Curtain Fall', uz 'Still in the Water' jedine stvari koja glazbeno nalikuje na 'stari' Evergrey. Dalje, vokal frontmena Toma Englunda je oduvijek bio vazna odrednica glazbe postave. Covjek ima izvrstan, unikatan vokal, sto se fino prezentira i na ovom albumu, ali i ovdje moram prosrat primjedbu – produkcijski mu je vokal toliko naglasen da se cuje svaki stenj i uzdah i predah i cesto je na nekakvim efektima. Zasto? Ne znam. I na kraju, one spomenute mracne, blago depresivne atmosfere koja je bila njihov zastitni znak, vise nema. Umjesto njih vlada rokerskiji stih tih naglasenih gitara koje su svedene na ritamski riffing bez onih detaljnih melodija tipa 'The Great Deceiver' ili osjecajnih solaza tipa 'The Masterplan'. Rad instrumenata je prilicno ogoljen i sa progom ovo nema vise nikakve veze.

Eto, a mislio sam da cu se osjecati bolje kad ih iskritiziram. Al ne osjecam se. Razocaran sam. Stvar je u tome sto je ovo inace cist dobar album. 'Monday Morning Apocalypse', 'Unspeakable' ili 'In Remembrance' su pjesme koje se zaista isplati poslusati i da je ovaj album izdao bilo koji drugi bend, ocjena bi bila puno visa. Ali ovako, gorak okus ostaje u ustima kad prodje tih 45 minuta trajanja. Uopce ne sumnjam da ce nove stvari zvucati puno mocnije uzivo, ali i dalje ostajem pri misljenju da ovo nije standardni Evergrey i da je glazbeno gledajuci bend poprilicno podbacio u odnosu na prijasnja remek-djela. Odo ja radije ubacit 'Recreation Day'.


BY WILDCHID:

Nevjerovatno kako samo vrijeme brzo prolazi, nakon 2 godine svedski progresivci Evergrey su otisli u studio da bi snimili svoj novi album koji sa svojim nazivom ne otkriva nista posebno po cemu bi se trebao isticati od ostatka njihovog ne tako siromasne diskogafije koju krase pretezito samo rijeci hvale. Stil Evergrey-a je oduvijek odskakao od ostatka scene pogotovo zato jer su oni u svoj stil metala uveli malo osvjezenja sa svojom atmosferom i tematikom pjesama koje bi, kad ih procitate, vise vukli na doom nego na heavy metal. Cak ni dan danas Evergrey nisu povukli za sobom impozantni broj klonova zbog cega su i postali unikatni metal bend na sceni. Iako su relativno mlad bend s obzirom da im je prvi album ugledao svijetlo dana 1998. godine, svoju diskografiju su zaokruzili nevjerovatnim live albumom kao i DVD-om A Night To Remember koji ih predstavlja u najboljem mogucem svijetlu. Rekao bi da su svojih prvih 5 albuma sa ovime oni uspjeli zaokruziti i napraviti jednu cijelinu po kojoj ce ih metal svijet pamtiti. Novi ablum Evergreya je tu, stoga zavirimo malo u njegovu dubinu i otkrijmo sto nam on nudi u svojih samo 45 minuta trajanja.

U prvih nekoliko uzastopnih preslusavanja malo sam se razocarao sa ovim albumom. Iako sam ocekivao malo kompleksniji i vise nabrijaniji album docekao me hladan tus. Album je za moj ukus prekomercijalno i dosta aljkavo slozen. Prvi element koji mi se odmah nije svidio je vokal Toma Englunda koji je dosta pod utjecajem efekata sto se da cuti u prvoj i naslovnoj stvari Monday Morning Apocalypse kao i kasnije na sljedecim pjesmama. Tempo albuma je nekakvi srednji do brzi no i tu nekako imam osjecaj kao da sve staje i da album kroz svaku narednu pjesmu reciklira sam sebe. Ima ovo izdanje i svojih dobrih momenata kao sto su recimo odlicna lagana pjesma Closure odsvirana samo na klaviru i solidna srednje brza pjesma Lost bo to nekako nije to. Intrumentalno gledajuci album se po nicem posebno ne istice, gitare imaju svoj lagani tok i ne odskacu po nicem specijalnim kao sto je to bio obicaj na ranijim albumima tipa The Inner Circle. Solaze na gitarama su ok, premda se i na njima nije nesto strasno proradilo a isto tako u njima nisam pronasao ono nesto po cemu bi mogao Evergreyov stil pogoditi iz prve. Klavijature su gotovo pa skroz gurnute u pozadinu i ne pridodaje im se nikakva posebna vaznost kroz cijeli album. Tekstualno se Evergrey i dalje bazira na vec dosta poznatu tematiku povezanu sa strahom i mracnim stranama ljudi.

Ako uzmete ovaj album sa prevelikim iscekivanjem trazeci od njega da vam pruzi prepoznatljiv Evergreyev ugodjaj mozda se malo i razocarate, zato bi ovo izdanje preporucio uglavnom samo fanovima benda, dok bi onima koji se prvi put susrecu sa ovim bendom preporucio da potraze jedno od njihovih starijih izdanja (kao npr. In Search Of Truth).