Hm, jesam li ja ono bio rekao da nema do Amera u progresivi? Well, Ameri ce se sad morati dodatno truditi, posto je Europa odlucila krenuti u te vode. Preciznije, svedski progressive metal band Evergrey. Evergrey nam ipak ne nudi klasicnu progresivu, i nije im bas previse stalo nagurati sto vise nota u sto manje vremenskih jedinica, vec vise inzistiraju na melodijama i atmosferi, zbog cega ih neki svrstavaju u progressive-power metal. No osim melodija, ne vidim nikakve druge poveznice s power smjerom. Pa onda, sto imamo ovdje ako ne spadaju ni pod progresivu ni pod power? E ljudi moji, ovdje imamo pravi lijepi europski progresivni metal!

Dosta ljudi bi se u ovom trenutku mogli zapitati, tko su uopce ti Evergrey? Nazalost malo je ljudi upoznato s njihovim radom, a cinjenica da ih njihovi promoteri zajebavaju je ocita, posto im je ovo vec cetvrto po redu ostvarenje. Kako cujem, njihov predzadnji album, In Search For The Truth, je naveliko hvaljen od strane recenzenata i puno puta nazivan velicanstvenim. Posipam se pepelom sto nisam prije cuo za ovaj band, i pothitno nabavljam ostatak opusa ovog banda. Kao sto je sad moderno u power i progressive metal vodama, i Evergrey voli raditi konceptualne albume. Tako da je prosli album u cijelosti bio posvecen vanzemaljskim otmicama (interesantna i cudna tema za metal band, zar ne?), Recreation Day progovara o smrti, i razmatra sto bi se moglo kriti iza tog pojma, i naravno, sto dolazi nakon toga.

Posto band dolazi iz Gothenburga, vec automatski ocekujemo da ce negdje morati iskociti kakav death metal growl. No, zacudo, na cijelom albumu nema ni traga ni nagovjestaja da bi se tako sto moglo pojaviti gdje. Ali zato je na mjestu vokala Tom Englund, covjek koji rijecima koje pjeva daje vise znacenje svojom interpretacijom, koja je na momente jako emocionalna, a isto tako moze biti i dramaticna i bijesna, nakon cega postaje jasno da bilo kakva potreba za death vokalom apsolutno ne postoji. Iako je Englund (jel ikom pada na pamet Freddie iz Strave u ulici Brijestova?:)) zahtjevniji vokal, tj trazi vise slusanja da bi sjeo u uho zbog specificnog tona i boje glasa, njegova interpretacija albuma je fenomenalna i s bilo kojim drugim pjevacem, to definitivno ne bi bilo to. Kod muzike tog problema nece biti, jer sve melodije sjedaju odmah na svoje mjesto, riffovi se krecu od melodicnih do furioznih, odlicno popraceni zahtjevnim mlacenjem po bubnjevima, i sve to skupa rezultira dosta mracnom atmosferom, kako i pristoji temi.

Stvar koja me je natjerala na viseputno ponavljanje ovog albuma je End Of Your Days, s jako lijepo slozenim refrenom koji pocinje back vokalima nakon cega ulijece glavni vokal. Odlicna stvar, i dosta cudna, posto mi je vokal bio veci problem, kako naglasih ranije, a upravo me on refrenom zakacio na prvom slusanju. No, kako album ipak pocinje s The Great Deceiver, mogli bi i o njoj nesto rec, kad sam je vec ovako bezobzirno preskocio. Ona govori o Bogu, tocnije, podsmjehuje mu se na cudan nacin. Ako pratite lyricse, ovdje cete shvatiti snagu Evergreya da rijecima i recenicama daju dublji smisao svojom muzickom intepretacijom na velicanstven nacin. Kad stignemo do naslovne stvari, Recreation Day, vec se primjecuje dosta velika raznovrst u stilskom pogledu pjesama. Svaka je posebna na svoj nacin, i svaka na poseban nacin daje novi pogled na zadanu temu. Posto smo u progresivnom zanru naviknuti na konstantu piljevinu klavijatura, kad treba i ne treba, ovaj album ce zazvucati ponovno cudno, posto su klavijature ovdje ukomponirane tako da albumu daju atmosferu. Naravno, to ne znaci da one nemaju samostalnih dijelova, a jos manje znaci da je klavijaturista prosjecan. Pogotovo predivno zvuce u suradnji s vokalom, kako zapocinje I'm Sorry, gdje kasnije na momente zvuce jako Pink Floydovski. Na stvari Fragments me nesto jako iznenadilo. Javljaju se dodatni vokali koji stilom neodoljivo podsjecaju na Forlorn Legacy, kad Marizza preuzme mikrofon. Mozda bi Forlorni mogli probat sa Svedskom umjesto Meksikom? Produkcija albuma je jako lijepo odradjena, jedina zamjerka je da se negdje gitare znaju utopiti, npr. na stvari Visions.

Sto da kazem nego da ne mogu prezaliti sto nisam prije cuo za ovaj band. I jako mi je drago sto napokon i Europa ima svog konja za utrku u progresivnim vodama, a najvise zato jer mozemo reci da postoji europski progressive metal. Obavezno poslusati!