Eh, uhvatio sam se u paradoksu da stalno pricam kako progresiva nije moj omiljeni glazbeni stil, a onda se sve cesce i cesce hvatam upravo tog zanra i takvih bendova. Ali dobro. Kratko i jasno: Exhibition je nova americka grupa koja spaja progresivni metal sa metalom stiha kasnih osamdesetih. Ovo ne bi bilo nista posebno da glazba nema toliko klase i dobrih ideja. Osnovali su ju clanovi sad vec bivse grupe Eternity X koji su u svoje redove doveli pjevaca zavidnih vokalnih sposobnosti, Boby-ja Lucas-a, vecini poznatom po svom radu na ranijim albumima postave Seven Witches, dok je trenutacno vokal benda Overlord. Grupi je bio dovoljan samo jedan demo ("Exhibition") da bi potpisali ugovor sa LMP-om. I ne samo to - taj demo je bio toliko dobar da je njihov prvi album "The sign of tomorrow" zapravo ponovno snimljena demo snimka uz, naravno, poboljsanu produkciju i nove pjesme.

Glazba ovog benda podjednaku tezinu stavlja i na instrumente i na vokale. Mozda je tajna zvuka u tome sto niti jedan instrument nema primat, nego svaki daje jednaki dio koji se onda spaja u idilicnu cjelinu: gitare prvenstveno nose malo stariji stih kroz riffove, klavijature stvaraju sve - od lezerno-ugodne atmosfere na pocetku Strange reality do, za danasnje vrijeme, neobicnog zvuka koji zna biti nositelj cijele pjesme na Voices in the night fino ukomponiranih u refrene, dok bubnjar vise pokazuje svoj talent kroz sitne komplicirane finte nego kroz pretjerano nametanje. Vokal Lucas-a ima veliki raspon te cesto prelazi iz visokog u nisko, te opet natrag sto je i temelj svih refrena koji se baziraju na njegovom vokalnom egzibicioniranju. Da fanovi progresive ne bi bili zakinuti, svaka pjesma, a posebno Queen of pain i spomenuta vrhunska Voices in the night ima sredisnje naglaseno instrumentalne dijelove koji znaju oduseviti minimalistickom gitarom (npr. na zadnjoj stvari lagano melodicna gitara tako je dobro ukomponirana u dio prije refrena da ju u pocetku uopce necete zamijetiti dok ce poslije davati pjesmi dodatnu tezinu i vrijednost) ili raznovrsnim bubnjanjem. Osim Wings of the dragon koja je up-tempo stvar i jedine balade Shattered memories, sve pjesme su u srednjem tempu te bi vam svojom ne bas laganom slusljivoscu trebale dati neko vrijeme da udete u njih, iskopate refrene i uocite svaku gitara-melodiju da bi zatim doveli do stanja dugorocnog uzivanja u ovom vrlo dobrom debi materijalu. Opet bih tu napomenuo vokal koji sigurno nece lezati svakome te osjecaj pomalo staromodne strukture pjesama.

Svaki bend koji tek izlazi na scenu treba vasu potporu, pa makar da vam je poznato njihovo ime ili da ste culi koju pjesmu sa njihovog albuma. Osim covera albuma koji je perverzno los i neucinkovit, pjesme poput Strange reality, The sign of tomorrow, Wings of a dragon ili Voices in the night, cine ovaj album vrijednim vaseg novca posebno ako ste u stalnoj potrazi za svjezim, novim i talentiranim bendovima zeljnim dokazivanja.