Najnoviji i potpuno svjez album Fates Warning-a, u prodaji je od skora, a pjesma koja je najavljivala album Simple Human nalazi se kao druga po redu. Fates Warning umjesno upravlja prelazima izmedj u padova i uspona samog sadrzaja svog novog izdanja objasnjavajuci svoju pomalo cudnu varijantu melankolicno-melodicnog progresivnog rocka s vrlo sitnim primjesama grunge-a. Vokal pomalo nametljiv u ponekim pjesmama odudara od glazbe ali se vjesto veze za bazu kojoj pripada. Dosta melodicnosti kotrlja se od pjesme do pjesme a najzanimljivija je River Wide Ocean Deep u koju je ambijentalno provucen orijentaliziran zenski backvokal sto slici nekom kratkom indijanskom napjevu, i koristena umjerena elektronika koja docarava spricanje. Ima se dojam kako kroz visoku i kratku gitarsku neovisnost pljuste kapljice. Od pjesme do pjesme vlada melankolicnost koju popravi odjednom probudjena energija. To je ocit primjer u Heal Me kada se iznenada pojavi i ne bas toliko agresivno lice Fates Warning-a. Vokal je previse razvucen, bubnjevi ne bas toliko dominantni a gitare su u prvom planu. Ambijentalnost koju je Fates Warning uspio postici na "FWX" nije toliko ni ocaravajuca ali ni zanemarujuca. Vise kao da zvuce kao prosjecna grupa s nekih od obala sjeverne amerike kojih stvarno ima i previse. Album me nije po cemu posebnom odusevio, vokal me takodjer nije zadivio. Pjesma bez ikakvog smisla nalazi se kao sesta po redu pod nazivom Sequence a zvuci kao da se netko poigravao i izvukao segment iz neke PC igre i k tomu dodao fus, bas i gitaru. Dobro bi zvucalo kada bih igrao igru slicnu Desert Storm ili sto ima veze s komandosima ili marincima. U vecini pjesama se gitara razvlaci kao tijesto i slicno vokalu gubi na svojoj gustoci umjesto da se ta dva dijela nadopunjavaju preostalom ritam sekcijom, ili na primjer klavijaturama kojih i nema. Pjesme na albumu koje bih svrstao u red onih koje vrijede i iskacu iz baladicne i pomalo monotone sredine u kojoj se nalaze i prezivljavaju, osim pomenute Simple Human tu je jos Stranger (With A Familiar Face) i pomalo grunge stilizirana Crawl kao i najbolja skladba - zavrsna Wish. Ostale pripadaju jednoj osrednjosti, prosjeku kojem se moze naviknuti i slusatelj koji u sebi nema naviku poslusati izmjesani rock cirkus. Fates Warning je daleko od legendarnog Tool-a, ili sad vec dosta slusljivog A Perfect Circle iako na trenutke slice jednim dijelom i podsjecaju na njih. Najvise me izritirala neizbalansiranost brzih i sporijih dijelova u pjesmi, boja vokala, prosjecnost bubnja, nesto praznija ritam sekcija ali donekle i podnosljiva...

Album preporucam onima koji nemaju sto staviti u svoj player ili nisu izabrali album koji ce im zamijeniti tisinu dok nesto drugo rade. Oni koji traze ambijentalnost nece je naci. Svejedno, Fates Warning i glazba s njihovog najnovijeg ostvarenja moze posluziti u svrhu: na jedno uho uslo - na drugo izaslo.