Fear Factory. Album broj dva. "Demanufacture". Remek-djelo. Mnogi navode upravo ovaj album inovativnih Amerikanaca kao metal zvuk buducnosti. Zestoko. Tehnicki savreno precizno. Ubojito. Fear Factory. Album broj cetiri (ne ubraja se "Remanufacture"). "Digimortal". Bend stoji jos uvijek na istom mjestu uz zalosnu primjedbu da se izgubilo na klasi usporedjujuci ga sa spomenutim "Demanufacture", ali i "Obsolete" albumom.

Mozda se neki nece slagati sa konstatacijom da je ova cetvorka inovativna. Ali neosporno je da su upravo oni unijeli 'robotizaciju' u metal zvuk. I pri tome ne mislim na pretjeranu uporabu sintetickih zvukova (kojih se ipak moglo naci u njihovoj glazbi), nego na savrsenost ritamske podloge koja preciznocu nekakvog robota nikada ne grijesi. I zato cu milijun puta reci da je Fear Factory trebao biti nositelj metala buducnosti, a ne, kako je na kraju ispalo, nekakav nu - 'metal'. Kada je nu-metal posast pogodila top-ljestvice prije negdje godinu i pol, maksimalno dvije godine, i Fear Factory je, zasluzeno, htio uzeti komadic slave. Ali uvijek je gledao konkurentima u ledja, sto je na kraju rezultiralo raspadom benda.

"Digimortal" je sve, samo ne los album. Jer Fear Factory do sada nije izdao los album (suzdrzavam se od davanja komentara na spomenuti "Remanufacture"). Svi nabrojani glazbeni elementi koji su ucinili ovu grupu ogromnom nadom metala, jos uvijek su tu: Burton C. Bell zadrzava svoje agresivne vokale (iako ne na onakav nacin kakvim se prezentirao na npr. "Soul of a new machine" albumu, gdje je ipak rezao na death metal nacin) dok melodicne gura u maksimum. Dino Cazares je tehnikom prosjecan gitarist. Rad gitare na svim FF albumima je prilicno prosjecan. Medjutim, ubitacno jednostavni ali prokleto ucinkoviti riffovi cine svoje, potpomognuti ubojitom ritam sekcijom, prvenstveno zivucom bubnjarskom ritam masinom iliti majstorom double-bass bubnja Raymondom Herrerom, ali i pumpajucim bassom Christiana Olde-Wolbersa. Uz te standardne elemente, glazbi su dodani elektronicki samplovi (na svim stvarima), pomalo futuristickog horror dodira (na stvarima "What will become?" ili "Back the f*** up"), dok ce neke pozitivno a neke neugodno iznenaditi gostovanje rappera ne znam kojeg na spomenutoj "Back the f*** up". Uz to, ogroman plus albumu daje masivno masivna produkcija provjerenog zeca Rhysa Fulbera koji zna kakav zvuk zele Amerikanci: puni, sinteticki zvuk u kojem posebno trebate obratiti paznju na double-bass/gitara napade koji struje cijelim tijelom poput strujnog udara.

Dakle, sve same pozitivne stvari vezane uz ovaj album. U cemu je, onda, problem? Problem je u tome sto album ne sadrzi onaj dodir, flare, magiju, kako god to zelite nazvati, prijasnjih albuma. Nedostaje mi jos malo raznovrsnosti, razigranosti, hladne osjecajnosti, neopterecenosti time kako ce se album prodavati i posebno brzine. Imam osjecaj da je sama grupa pravila album koji bi prvenstveno bio namijenjen Amerikancima, jer dosta zadrto gleda naprijed i prelazi na stvar bez velikog filozofiranja. Kao da su radili album koji se ne bi previse razlikovao od ostalih na sceni, ali bi ipak ubrao par platinastih naklada...

Naslovna stvar "Digimortal" mi previse vuce na zescu verziju nu-metala, "No one" je refrenom poprilicno nespektakularna, dok se niti jedna od dvije balade "Invisible wounds (Dark bodies)" i "Memory imprints (Never end)" ne moze mjeriti sa pjesmama tipa "Resurrection" (sa "Obsolete" abuma). Ako mozete, nabavite digipak izdanje ovog albuma koji sadrzi jo cetiri dodatne pjesme od kojih se "Strain vs. repentance" i "Full metal contact" zajedno sa "Hurt conveyour", "Damaged", "Acres of skin", "Linchpin" i, priznajem, "Back the f*** up" mogu nazvati hitovima ovog albuma.

Ovo je, dakle, album koji je pokopao FF. Jer, priznajmo sami sebi, grupa se raspala zbog 'lose' prodaje. "Digimortal" je u Americi uspio prodati 200 000 komada, za razliku od prijanjeg albuma "Obsolete" koji je u Americi prodan u duplo vecoj nakladi. Uopce ne sumnjam u cinjenicu da bi grupa jo uvijek debelo bila s nama da je naklada bila puno veca i da je puno veca suma novca pala u dzepove clanova grupe. Ali to ionako potvrdjuje onu tuznu istinu da novac pokrece svijet.

I da zavrimo FF poglavlje: ovo je jedan vrlo simpatican album koji ima puno svojih dobrih trenutaka i svaki FF fan ce ovdje naci masu finih stvari za sebe. Medjutim, o nekakvom fenomenalnom albumu za sva vremena ovdje nema govora.