Pocevsi karijeru prije deset godina kao tipicni viking metal bend, norveska grupa Forlorn ubrzo mijenja svoj izricaj. E sad, tocno definirati u koji je poprilicno tesko. "Hybernation", njihov cetvrti album (ako ukljucujemo i mini-debi) ima za bazu nesto siru verziju black metala. Na to ide vazni image futurizma koji se predstavlja kroz tekstove, image i, najvaznije, poneke elektronske samplove i neobicne sintisajzerske kompozicije. Dakle, najbolji izraz bio bi futuristicki black metal.

Da ne bi uplasio zadrte fanove ekstremne glazbe, ti elektronski (najcesce govorni) samplovi su zaista rijetki i tu su samo da bi nas podsjetili da bendu niti taj aspekt glazbe nije stran, ali Frolorn ne ide tako daleko kao sto to ide ...and Oceans koji je elektroniku ugradio kao osnovnu komponentu svoje glazbe. "Ether inside", uvodna stvar, je tipicna Forlorn pjesma na ovom albumu. Ritam i rad gitare je cesto rascjepkan sto ne djeluje negativno na tecnost. Riffovi su nemelodicni, ali rijetko tipicno blackerski, sto upotpunjuju raskosni klavijaturni tepisi u pozadini. Vaznost klavijatura i gitara trebala bi biti jednaka, ali produkcija ovdje malo steka i vecu prednost daje gitarama. Mislim reci da je produkcija OK, nije slaba, ali zna ogranicavati zvuk. Na tu osnovu ide odlican detaljan rad bubnjara S. Winter-a (kakav dupli-bass bubanj!), ali i poprilicno monotoni black vokali koji ce svojom ne-ekspresivnoscu u pocetku iritirati, ali da se naviknuti. Pjesme su prvenstveno srednjeg tempa uz tek rijetke izlete u blastbeat ili brzi ritam. Kod ovog benda trebali bi obavezno gledati povezanost glazbe i tekstova, jer u ovom slucaju glazba pokusava docarati na trenutke kompleksne tekstove. Problematika koja prevladava u njima je gubljenje covjekove individualnosti, posebnosti, lica. On postaje samo jedan u beskrajnom mnostvu, postaje produkt. Ali ovdje nema svjetla na kraju tunela u buducem hladnom, robotiziranom svijetu.

Najbolja stvar na albumu je zasigurno "Agony defiled" koja je pravi Forlorn hit. Melankolicna stvar koja najupecatljivije dramatizira agoniju i propast covjeka ("Ain't that sweet/The taste of defeat/The posion you take/The truth that you are fake/You try to hide/Your hurt inside/But you lost the game/Your face, your name"). Vrhunci pjesme su sredisnji tihi, gotovo necujni klavijaturni dio i solo dionica na klaviru koja je, na zalost, pretiha u odnosu na ostatak instrumenata. Od boljih tu su jos "Hybernation" (stvar sa 'pravim' black metal riffingom koji je odlican), "Grow city" i "Cubes" na kojima se na trenutke pokusava pjevati cisto.

Nemojte odustati od ovog albuma odmah nakon prvog slusanja. Dajte mu vremena da se razvije i pokaze vam da li je to glazba za vas ili ne. Ovo je mracna, pomalo depresivna i na trenutke melankolicna glazba koja ima potencijala.