Debi izdanje ove cetvorke njemacki je odgovor na Svedjane Marduk. Kvalitetom daleko od spomenutog legendarnog black metal banda, prvih osam od devet pjesama klisejizirano naslovljenih, npr. "Beyond the gates of paradise" ili "Cathedral of sin" (malo maste narode!) gotovo uopce se ne razlikuju. Blastbeatovi su mogli biti malo brze i preciznije odsvirani, a na trenutke se cuje neuigranost glazbenika.

Izmedju ledenih black riffova, u sporije trenutke ubacuju se heavy metal dijelovi koji su kakvo-takvo osvjezenje (primjer takve pjesme je "Obscure dominion"). Medjutim, zadnja pjesma "Triumph of the everlasting fire" u trajanju od deset minuta pokazuje da grupa ima potencijala i ujedno je najraznolikija stvar na albumu. Pjesma pocinje tihim gitarama u koje se pridruzuje bass (u stilu "Dreaming in red" od Dismembera) a nakon dvije minute se razvija u sporu death/thrash himnu. Da su barem sve pjesme pisane na takav nacin, zavrsni produkt bi bio puno bolji. Ovako - album je malo iznad prosjeka.