Pogodit cu iz prve sto vam je upalo u oci i prije no sto ste poceli citati recenziju (ako ju uopce citate): naslov albuma i nazivi pjesama. Ne trebate biti nikakav psiholog, kriminalist ili novi Nostradamus (iako ne bi bilo lose) da shvatite da se ovdje radi o jos jednoj jos jednoj jos jednoj jos jednoj jos jednoj simfo-power metal grupi koja svoje korijene vuce iz bla bla bla znate vec sve napamet. Upotreba rijeci 'dragon', 'ancient', 'legend' ili 'quest' postale su toliki klisej da se kod nekih javlja ozbiljan svrab na sam spomen prokletih rijeci. Jos je gore sto klisej postaje i pisati o tome da je upotreba tih rijeci klisej, ako me kuzite. Sigurno vam je vec dosta svih tih recenzentskih preseravanja o tome kako je to neinventivno, daleko od osobnosti pojedinog benda itd. itd. vec i sebi idem na zivce.

Iskreno, kopiranje me ne smeta, ali samo ako je ono dobro napravljeno. Jer, budimo iskreni barem jednom: Mamice nisam ja prosuo mast!, ups, ne mozemo ocekivati od svakog benda da bude nesto novo, nesto posebno, nekakav hibrid koji je u istu ruku nesto novo, ali ipak sastavljeno od neceg poznatog (to otvara novu problematiku, a ta je koliko jos uopce metal moze dati nesto novo, ali nije vrijeme da sada razglabamo o tome). Ne kazu nasi stari uzalud - bolje dobra kopija nego los original. Galloglass je na granici postanka vrlo dobre kopije. Ova grupa koja dolazi iz, a odakle drugdje, nego iz Deutschlandije izdaje svoj prvi album, a izdavacka kuca se u infu pametari naglasavanjem kao nekih poznatih imena koje sviraju u grupi za koje nitko normalan nije cuo.
Cinjenice oko ovog albuma: power-speed-epic metal; glazbenici su odlicni tehnicari sa povremenim pomanjkanjem dobrih vlastitih muzickih osjecaja posebno oko solaza ili ponekih riffova; ugodan vokal; top quality produkcija. Prve dvije pjesme su me ugodno iznenadile: Dragons revenge je up-tempo kraher sa puno Luca Turilli feelinga, posebno zbog nesto bombastike i refrena podupiranog muško-zenskim vokalnim orgijanjem, cak i vokal tu vuce na Olaf-a Hayer-a. Ancient times je druga pjesma za koju vrijedi isto: nista extra posebno, ali zato simpaticno napravljeno kroz fini pripjev koji dodatno dobiva na drazi zbog nenametljive violinske podrske. Uz te simfonicne dodatke koji znaju biti cesti (posebno klasicni instrumenti na odlicnoj stvari The Conjuring znaju stvoriti pomalo zagonetnu atmosferu), neke pjesme svojim heavy riffingom (kao npr. u prosjecnoj Legends from now and nevermore) ukazuju da je siroka lepeza grupa utjecala na nju. Do sada sam vec spomenuo nekoliko pjesama koje zasluzuju slusanje sto znaci da momci imaju potencijala. Sa druge strane, neke pjesme pokazuju da nisu u potpunosti sazreli. Tu posebno mislim na smijuriju od pjesme The quest (nekakva lutnja na pocetku koja stvara feeling putovanja nekog luzera trubadura u dronjcima koji ne moze nista ubarit, a svi ostali umacu i refrenom koji glasi "Look at the stone, it's hiding the truth / Guess what the inscription is telling you")

Sto još reci? Ova grupa moze: ili razviti se u svom smjeru, u glazbu baciti nesto svoje (fraza koju mi recenzenti pri ocjenjivanju albuma cesto upotrebljavamo, a da cesto ni sami ne znamo što bi ona trebala predstavljati) ili nastaviti u ovom smjeru (sto bi bilo bolje), ali ipak malo dotjerati ekspresivnost instrumenata i za sljedeci puta definitivno nabaviti bolji cover od ovoga. Galloglass ima kvalitetu i trebao bi biti prvi izbor svima onima koji se jos uvijek nisu zasitili navedenog zanra.