Ne znam da li je kome fora citati recenzije albuma starih 10+ godina, ali meni je definitivno zajebano pisati takve recenzije, pogotovo ako se radi o ovako jakom bandu. Razloga za to je puno, po nekima taj album spada u legende, nekima je bez veze i radije slusa novi materijal, a neki nikad nisu ni culi da band postoji tako dugo. Tako cu ovdje probati zauzeti poziciju opisa namjenjenu ovoj zadnjoj grupi.

I tako je Kai Hansen taman napustio Helloween, i umjesto odustajanja, jer ipak je tesko krenuti od nule kad ste jedan band uspjeli postaviti na mjesto, Kai je odlucio ovaj puta napraviti solo projekt. Iz Helloweena je izasao nakon albuma Keeper Of The Seven Keys part I i II, koji danas spadaju u antologiju metala, pogotovo radi pjesama I Want Out i Future World, koje je napravio upravo Kai Hansen. Ubrzo je nasao pjevaca, Raph Schepersa, i odlucio se za snimanje projekta. Kako je sve proslo na najbolji moguci nacin, ipak se odlucuje za osnutak banda, pod nazivom Gamma Ray. And the rest is history, neki bi rekli.

Heading For Tomorrow logicno nastavlja putanju "zanra u povojima", power metala, koji je postavljen ranije navedenim albumima Helloweena, dok su oni u to doba krenuli potpuno drugim smjerom. Tako cemo se ovdje naslusati ludih solaza, double shota na bubnju i melodicnih refrena, ali ipak u drugacijem stilu nego sto se danas podrazumijeva pod power metal. Ljudima koji ce sad ici slusati ovaj album po prvi puta, vjerojatno ce se uciniti dosta cudnim i zbunjujucim, no oni koji su ovo slusali pred 10 godina, znaju o cemu se radi.

Hajde, dajem 100Kn onome tko pogodi s cime pocinje album:) Naravno, Welcome je intro, ali ovome se nema sto prigovoriti posto je nastao u doba kada je 0.01% albuma tada zapocinjalo introm. Nakon dobrodoslice, ulecemo ravno u Lust For Life, cistu ko suza power pjesmicu. U njoj se da naslutiti puno caka koje Kai i dan danas upotrebljava na svojim albumima, kao sto su brzi akordi na akusticnoj gitari u pozadini. Sad mozemo cuti i Ralpha, koji dokazuje svoje glasovne sposobnosti. Iako je Ralph veliki fan Rob Halforda (ex Judas Priest) i danas pjeva u Primal Fearu gotovo identicno kao Halford, ovdje nema takvih naznaka. Vokalne dionice su lijepe i pjevne, bez previse vriskova i ultra visokih tonova. Slijedeca antologijska stvar je Heaven Can Wait (nema veze s Iron Maidenom osim naziva). Najbolji dio pjesme sacinjava refren, ubojito pjevan i tecan, zbog kojeg ta stvar i dan danas cvrsto drzi svoju poziciju u power metal povijesti. Da je Kai Hansen vec onda bio opsjednut svemirom i njegovim kreaturama, pokazuje nam pjesmom Space Eater. Osim toga se nema sto vise reci o pjesmi, moglo bi se cak reci da je najslabija stvar na albumu. Slijedeca na redu je Money, pjesma vise rockerskog djira, i prije bi isla pod Helloweenov Pink Bubbles Go Ape album, upravo zbog svog Queenovskog refrena. Jos jedna rockerska stvar se javlja na ovom albumu, a to je Free Time, ali ovaj puta ipak vise spadajuci u ovaj album. I tako napokon dolazimo do naslovne stvari, Heading For Tomorrow, u trajanju od cetrnaest i pol minuta. Ovdje nas se opet podsjeca na Helloween, jer na oba Keepera se nalaze stvari od svojih cetrnaestak minuta, Halloween sa prvog i The Keeper Of The Seven Keys sa drugog. Po kvaliteti Heading uopce ne zaostaje za ovim stvarima, ipak je to sve Hansenovo maslo:), i cini jos jednu svijetlu tocku ovog albuma. Ovdje nailazimo na jos jednu stvar koja je kasnije postala gotovo trademark Gamma Raya, a to je viseglasni uvod napravljen od refrena u a capella stilu.

Sad bi ovdje trebala ici preporuka, no mislim da se je vec trebalo shvatiti gdje je mjesto ovom albumu. Svejedno, ljudi koji znaju za ovaj album od prije 10 godina, vec ga imaju doma, dok noviji narastaji odrasli na Somewhere Out In Space i Powerplantu bi moglo ovo cisto informativno poslusati, da vide kako je to nekada izgledalo. Zagarantirano je viseputno pustanje koje tri stvari sa albuma, dok ce ostale proci nezamijeceno u usporedbi s danasnjim hitovima. Ima ljudi koji se kunu u ovaj album, a takodjer i ne slusaju Gamma Ray otkad nema Ralpha, sto je dovoljan dokaz za kvalitetu. Iako po meni malo predrasticno rijesenje, dobro je za informaciju.