Ovaj album mnogi smatraju prijelomnom fazom Gamma Raya jer je napokon uspostavljena funkcionirajuca postava, koja se i danas zari i pali na power metal sceni. U band je stigao Daniel Zimmerman, koji je poznavao Kai-a i Dirka otprije, kad je mu je Dirk producirao album bivseg banda. Takodjer je dosao i Henjo Richter, a Dirk je presao na bas, i zadnje ali i najbitnije, Kai Hansen se vratio za mikrofon. Da je to bila dobitna kombinacija, pokazuje i sam status ovog albuma koji je danas gotovo obavezna lektira.

Jos se sjecam sto je pisalo u jednoj recenziji albuma kad je izasao. Bile su to samo dvije rijeci koje su dovoljne za opis cijelog albuma: "HOLY SHIT!". Power metal u najboljem izdanju, bombastican, pun energije, brz i nevjerojatno melodican. Prije izlaska albuma je bilo razloga za zabrinutost, povratak Kai Hansena mikrofonu. Ali Kai je pokazao da je naporno vjezbao, i nakon izlaska albuma nitko nije se imalo sto za reci nego - Holy shit!

Uvodni taktovi Beyond The Black Hole odmah pokazuju da im je namjera da vam onemoguci upotrebu vrata slijedecih tjedan dana. Pripremite se dobro, jer je i ostatak albuma takav. Slap na basu pracen bubnjem udara opaki ritam, i ubrzo se sve pretvara u predivnu melodiju. I kad dodje refren, pripadnici nasih prostora ostaju lagano zbunjeni. Melodija je gotovo identicna (makar skoro duplo brza) jednoj stvari od Parnog Valjka. Da, znam, "Koji kurac?!". Posto nisam fan Akija i ekipe, ne znam o kojoj se stvari radi. Takodjer nisam uspio saznat je li u pitanju cista slucajnost ili... no ajmo mi dalje. Slijedeca stvar je bila namjenjena za naslovnu, ali u zadnji cas su se Gamma Ray-evci predomislili i album nazvali Somewhere Out In Space. Rijec je o Men, Martians And Machines, pjesmi s uvodom na klavijaturama i cudnog ali zaraznog refrena. No stranger, ili Another Day In Life, je malo vise rockerskog stiha, laganiji riffovi, sporiji ritam, ali svejedno ne odudara od prosjeka albuma. Mocna stvar s mocnim refrenom koji daje i materijala za razmisljanje, "Jesam li "Stranger to myself"?". I dolazimo do "nove" naslovne stvari, Somewhere Out In Space. Ponavljanje rijeci "Holy shit!", ili u nasem slobodnom prijevodu, "U jebote", je definitivno neizbjezno. Na momente, gotovo blackerskog ritma duple bas pedale, freneticne ritam gitare i brza tema docaravaju osjecaj sto znaci biti izgubljen u svemiru. Sto se pjevanja tice, svaki stih ove pjesme bi mogao stajati kao refren. Cosmic Chaos predstavlja novog bubnjara koji ocito zna sto radi i vrlo uspjesno stvara svemirski pakao. Od ostalih legendarnih stvari na ovom albumu je i Valley Of The Kings, cija cijela tema lezi na klavijaturama, sa sad vec poslovicno odlicnim refrenom. Zatim tu je i brza The Winged Horse, i unatoc trajanju od cak 7 i kusur minuta ne gubi snagu do samog kraja, i nastavlja zahtjevne standarde albuma zadane prvom stvari. Stvar koja se nikako ne moze preskociti je Lost In The Future, s iznanedjenjem u sredini koje se zove wild west power metal (trenutna inspiracija:). Na vrhuncu stvari, odjednom ulece ubrzana poznata "Oh Susana". Nice touch, iako bi, dok ovo nisam cuo, svakome rekao da nije normalan, country i power, heh:) Watcher In The Sky je stvar koja se nalazi i na prvom Iron Savior albumu, side projectu Kai Hansena. Naravno, odlican refren i brzina.

Netko bi pomislio da cijeli album ne nudi raznolikost, sve je brzo i melodicno. No, Kai zna sto radi, i album jednostavno ne moze postati dosadan, svaka stvar ima nesto svoje sto ce vas natjerati na neprestano slusanje. Sve dok vam se CD ne izlize:)

Ovo nije nuzno za nabaviti, vec je obaveza imati ovaj album u kolekciji. Power metal je poceo cvjetati nakon ovog albuma, i mnogi bandovi su nastali, koji danas vode, naravno uz Gamma Ray, power metal scenu. Jos nemate ovaj album? Brzo, sto se ceka?!