God Dethroned spada u onu blazenu kategoriju bendova koji niti jednom tijekom svoje karijere nisu izdali los album. Kategorija u kojoj se definitivno ne nalazi puno bendova. Pri tom su vazne jos dvije cinjenice u vezi ove cetveroclane nizozemske death metal postave. (Radi lakseg pracenja vrlo napornog teksta, iste su podijeljene pod slova A i B. Prva cinjenica je pod slovom A, druga pod slovom B). To su:

a) Svih 7 studijskih albuma izdanih u zadnjih 15 godina spadaju pod klasifikaciju 'death metal'. Buduci da je zanr prilicno sirok, nadodajmo da su decki elegantno spajali blast-driven death metal s mocnim melodicnim brejkovima. Za mene ovaj bend predstavlja pravu definiciju melodicnog death metala. S time da ovdje ide vrlo vazna napomena svima onima koji do sada nisu slusali God Dethroned - ovo kategoriziranje kao melodicni death metal nema apsolutno nikakve veze sa svedskom melodicnom, tzv. gothenburskom death metal skolom. U ovom slucaju GD je pravo utjelovljenje death metala i melodija s jajima. Nakon sto smo ovo uspjesno razjasnili na obostranu srecu svih upletenih, zelim toplog metalnog srca preporuciti ranije uratke ovog benda svima neupucenima: bio to 'The Grand Grimoire' s nesto razvijenijim pjesmama, kultni 'Bloody Blasphemy' na kojem su skratili filozofiranje sa strukturama i presli na blast-przilice s upadima tih famoznih melodija, 'Ravenous' - njihov najkaoticniji album (u pozitivnom smislu) za sto je prvenstveno zasluzan sesion-bubnjar Tony Laureano ili pak 'Into the Lungs of Hell' na kojem se bend vraca duzim pjesmama s vise promjena ugodjaja.

b) Unatoc svim ovim pohvalnim rijecima, bend nikada nije 'uspio' na 'sirem' metal podrucju. Nekoliko razocaravajucih turneja skoro je dovelo do raspada benda. Ipak, lider gitara/vokal Henri Sattler mijenja cjelokupnu postavu s kojom izdaje zadnji 'The Lair of the White Worm' na kojem prezentira nesto moderniji, pristupacniji death metal sa smanjenom dozom blastbeata, ali ne mijenjajuci pritom bit GD glazbe - spoj agresije i melodije.

Cemu cijeli ovaj uvod?

Radi lakseg shvacanja novog albuma. 'The Toxic Touch'.

Moram priznat da sam bio prilicno skeptican nakon prvog slusanja ovog albuma. Blastbeat sveden gotovo na minimum, nekolicina totalno ne-death-metal riffova, te blago modificirani vokali samog Henri-ja koji su - barem do sada - bili zastitni znak ovog benda.

GD se promijenio. Prilagodio. Uskladio svoj zvuk potrebama live izvodjenja. Ritam u pjesmama je dinamican, varijabilan. Groove je na mjestu. Cak i thrasherski prizvuk. Ipak, ono najvaznije - pjesme su cesto sjetne i melankolicne. I dobro pristaju GD zvuku. Primjeri? Ajmo pocet sa The Day You Died. Spori intro prekinut mid-tempom s izvrsnim riffingom okrunjen gotovo Hypocrisy-like melodicnim refrenom. Ili Typhoid Mary. Spora, gotovo baladicna s izvrsnim harmonijama na gitari, dok dodatnu melankoliju stvaraju jedva cujne klavijature u pozadini. Vrhunski. Trio fantastikus zaokruzen je up-tempo, ali nikada prebrzom ili kaoticnom On Wings of Pestilence. Ova stvar sadrzi mnostvo melodicnih riffova dramatiziranih kratkim blast upadima. Centar je, opet, refren pracen melodijama. Stvar koja je 'cudno' zvucala na prvo slusanje je 2014 zbog, za GD-kriterije, totalno neprikladnog ne-death metal riffa koji se ponavlja na nekoliko mjesta. Nakon sto se covjek prilagodi na isti, pjesma postaje dinamicna i catchy. Da je definitivno doslo do blagog zaokreta u GD songwritingu neminovno pokazuje akusticno-melodicna instrumentalka Away From Emptiness koja pokazuje gotovo emocionalnu stranu benda.

Citajuci ovo sto sam napisao ispada da se radi o potpuno novom bendu. Situacija ipak nije tako drasticna. Istina je da sam u pocetku bio iznenadjen (i razocaran) smanjenjem agresije i brzine u odnosu na prijasnja izdanja. Ipak je to bila osobina koja je definirala ovaj bend. Ne vise. Nakon sto se uspjesno prevlada pocetno razocaranje, album se svakim novim slusanjem pretvara u mocno izdanje: dakle, tempom vrlo dinamican album prozet melodijama, melankolijom, sjetom i dobrim starim death metalom.

Ili jednostavnije receno, 'The Toxic Touch' je jedan od naj-GD-izdanja: kako tipican tako i varijabilan, kako melodican tako i zestok. U svakome slucaju - ne propustiti.