Sedamdeset minuta sporih, tugaljivih ritmova, nametljivih noise-core, te (lagano) industrial rastimanih gitara, depresivno sporog bassa, te hardcore i cistog vokala sto posto garantira padanje u obamrlo depresivnu fazu (sto ne mislim u negativnom smislu).

"How does it feel to be sane?" pita se pjevac u prvoj pjesmi "Defeated" i nagovijesta kome je namijenjena ova glazba (koju ipak ne bih nazvao doom). Razocaranom pojedincu koji je vec odavno napustio bilo kakve napore i volju za poboljsanjem svog zivota. "Hymns", medjutim, nije lijek i nece pomoci slusatelju da izadje iz tog duboko-depresivnog stanja uma nefgo ce biti jos jednu stepenicu blize svom samounistenju.

Iako su sve pjesme jednako intonirane kroz, najcesce, preko sestminutno trajanje, album posjeduje veliku kolicinu intenzivnosti. Za slusanje bih preporucio "Anthem" sa laganim synth-touchom u pozadini, te drugi dio zadnje, dvanaestominutne "Jesu" sa ugodnom akusticnom gitarom i melankolicnim prolazima koji su pravo opustanje od svih onih DM i BM napada.

Buduci da ja nisam u fazi teske mentalno-psihicke depresije, vecinu albuma nisam niti nakon visestrukog preslusavanja uspio dokuciti. Sorry!