Jos nedavno, Grave Digger i Rage, dvije velike konstante njemacke metal scene (ako izuzmemo par godina tijekom kojih Grave Digger nije djelovao) bile su cvrsto pod G.U.N. recordsom. Ali stvari ocito nisu blistave jer su oba benda napustili doticni label i potrazili svoju koricu metal kruha na drugim mjestima. Rage se skrasio pod rastucim SPV-om (nedavno izdali album "Unity" kojim su nadmasili slabi "Welcome to the other side"), dok je Grave Digger zaplovio mirnim lukama Nuclear Blasta. G.U.N. records je, ocito svjestan koga je izgubio, manirom ocajnickih labela izdao Best of... obadva benda (koji su se distancirali od tih izdanja) koji su imali svrhu dodatnog cijedjenja ionako tankih metalnih dzepova.

Ali, ovo izdanje nije za Grave Digger simbolicno samo sa strane dobivanja povjerenja nove diskografske kuce, nego i dokazivanja vrijednosti nove postave. Kao sto je poznato, dugogodisnji gitarist Uwe Lulis napustio je GD nakon zadnjeg, "Excalibur" albuma. Tesku zadacu upotpunjavanja slobodnog mjesta dobio je nitko drugi do Manni Schmidt, jedan od bivsih gitarista Ragea kojeg je Chris Boltendahl (GD pjevac i lider) digao iz potpunog glazbenog umirovljenja. Kad smo vec tu, spomenimo da je za to vrijeme Lulis zajedno sa bivsim GD basistom Tomijem Gottlichom osnovao grupu Rebellion i nedavno izdao prvi album "Shakespeare's Macbeth".

Grave Digger je definitivno prestara grupa da bi unosila neke velike prekretnice u svoj zvuk. Bend ima svoju bazu fanova koji tocno znaju sto mogu ocekivati i sto ce dobiti od novog albuma. A to je heavy metal. Za razliku od klasika "Tunes of war" ili "Knights of the cross", ovo djelo je cak jos malo heavymetalskije. To znaci da se gubi onaj epski dodir koji je postojao na navedenim albumima jer su oni bili konceptualni (njihova povijesna trilogija zavrsena je "Excalibur" albumom). Iako je Schmidt uveo dotjeraniju i detaljniju gitaristicku igru (posebno na podrucju solaza), album sadrzi puno manje melodija i u potpunosti se zasniva na klasicnim heavy riffovima kojima zapocinju gotovo sve pjesme sto unosi stih osamdesetih. Neke ce mozda razocarati cinjenica da nema vise bombasticnih, himnicnih chorova tipa "The clans are marching" ili "Tristan's fate" koji su na ovom albumu svedeni na rijetke ispade kojima se zacinjava atmosfera.

Sto se tice pjesama, prva "Son of evil" pocinje dosta klisejizirano jednostavnim klavijaturama sto bi kao trebalo zvucati 'evil' ali prije se dobiva diletantski dojam. Po mome misljenju, refren je dosta promasen sto samo djelomicno ispravljaju vrhunske solaze. So far, not good. Zato "The grave digger" popravlja situaciju pomalo preozbiljnom i goropadnom atmosferom sa jednostavnim ali efektnim refrenom. Vec sada vidim da ce ova stvar biti prava live bomba! "Scythe of time" je najheavy pjesma na albumu (riffovi!), dok kroz "Spirits of the dead" dolazi prvi pravi hit albuma: nesto brza stvar upotpunjena virtuoznijom igrom gitare i viseglasnim himnicnim refrenom. To je pravi Grave Digger! "The house" je neka polu laganica (nije balada) sa, po prvi puta na albumu, upotrijebljenim chorovima koji su trebali i na drugim pjesmama na albumu doci nesto vise do izrazaja radi neophodnog razlikovanja. "King Pest" je opet hit sa napokon brzim tempom, jer je album gotovo u cijelosti mid-tempo. Energicna stvar, posebno zbog poboljsanih Boltendahlovih vokala. "Haunted palace" je jedna vrlo dobra pjesma upropastena blesavim refrenom. Stvar bi bila puno bolja da je kao refren ostavljen pre-chorus koji je zaista dobar. "Silence" je jedina balada na albumu sa dosta klavijatura. Iako zastupam misljenje da balade nisu previse stvar metala, ova stvar je medju najboljima na albumu na kojoj Boltendahl pokazuje svoja razlicita vokalna lica. Svi znamo kako Chris pjeva i njegovi vokali su stvar osobnog ukusa (znam masu ljudi koji ga ismijavaju i masu ljudi koji njegove vokale smatraju kultnim), ali pjevac na "Silence" pokazuje da stvarno dobro zna cisto pjevati sto ne bi bilo na odmet upotrebljavati i malo cesce. Ako ne uhvatite ovo izdanje u digipak izdanju sa "Black cat" pjesmom nista niste propustili jer ne drzi vodu ostalim stvarima (to se valjda tako kaze).

Dakle, GD je dokazao da moze bez Lulisa i iako je ovo izdanje bez epskog prizvuka ranijih izdanja, ne bi trebao razocarati niti jednog GD ili heavy metal fana.