Iako njemacka metal scena ima jako puno kvalitetnih bendova u svim zanrovima, kad se spomene true metal prvo ime koje pada na pamet (barem meni) je Grave Digger. Svojom specificnom izvedbom heavy metala uoblicenog u epske konceptualne albume odusevljavaju sve od reuniona prije vise od deset godina. Iako je u bendu od originalne postave jos samo pjevac Chris Boltendahl, upravo njegov karakteristicni grubi glas daje prepoznatljiv pecat ovom bendu.

The Last Supper ne odstupa mnogo od uobicajenih standarda i to moram odmah uzeti kao najvecu pohvalu ovom albumu. Jednom rijecju, Grave Digger ponovno razara i svi fanovi ce to znati cijeniti. U najgrubljim crtama, album bih opisao nesto jednostavnijim od prethodnika Rheingold, u smislu da je produkcija sirovija, a klavijature manje prisutne u zvuku. No, sto je najvaznije, pjesme jednostavno odusevljavaju. Izbacite kratki intro The Passion i zavrsnu Always and Eternally (koju smatram jedinim slabim trackom na CD-u) i doci cete do zakljucka da je Grave Digger ponovno uspio pripremiti deset pjesama i preko cetrdesetpet minuta prvoklasnog metala. U ponudi istice se uvodni duo The Last Supper (iznenadjujuce spora pjesma za prvu na albumu, ali odlicna) i Desert Rose (koja definitivno izjednacava stvari sto se brzine i ludila tice), Crucified (gitara je bolest u ovoj stvari) i vrlo pamtljiva Divided Cross (sa refrenom ''za prste polizat''). Manni Schmidt, kojem je ovo treci album s bendom, ponovo razvaljuje na gitari s brutalnim rifforima (kao u Grave In a No Man's Land i The Night Before) i vrlo grubim tonom. U pojedinim trenucima, kao vec spomenuta The Night Before ili Hell To Pay, zvuk i songwriting je blizak ranim uratcima benda poput Heavy Metal Breakdown, cime su odstupili od koketiranja s power metalom koje je bilo prisutno na albumima u kasnim devedesetima (iako bez brige, ima takvih trenutaka i ovdje, npr. u Hundred Days). Kao sto sam spomenuo, jedini slabi trenutak je Always and Eternally, balada koja se za razliku od nekih njihovih prijasnjih poput Silence ne razvija u kvalitetnu pjesmu, nego jednostavno nekako prolazi pokraj slusatelja u monotonosti te premekano zvuci za Chrisov vokal.

Sto se tematske odnosno tekstualne strane albuma tice, ocito je da su Diggeri ostvarili svoj cilj koji su najavljivali vec za prethodne albume i primili se istrazivanja biblijskih tema. Ovdje je rijec o jednoj od najzanimljivijih tema ljudske povijesti uopce, zivotu i smrti Isusa Krista (ne znam koliko je na izbor teme u ovom trenutku utjecao uspjesni Gibsonov film Pasija, ali svakako je moguce). S obzirom da je uvijek rijec o skakljivoj temi, pogotovo u kontekstu heavy metala, moram napomenuti da je obradjena kvalitetno, dakle iz povijesnog, a ne propovjedackog ili pljuvackog kuta. Simbioza teme s muzikom je nista manje nego savrsena, cime Grave Digger odrzava svoj tradicionalni zvuk i sarm.

Nova godina tek je pocela, a vec smo dobili jednog od najozbiljnijih kandidata za top album godine. Kazu da se po jutru dan poznaje, nadajmo se da ce se to i potvrditi u ovom slucaju!