Dobivši na recenziranje ovaj album, po artworku i nazivu albuma sam automatski zaključio da se radi o nekakvoj blekeriji. Još ako uzmemo u obzir da je bend iz Poljske, ne bi bilo ništa čudno da se radi o ekstremnom izričaju, bilo death ili black metal bendu. Međutim, nekad je bitno stvari i prvo poslušati, jel tako? Radi se o grupi koju je zbilja teško okarakterizirat i koja nakon prvog slušanja ostavlja golemi upitnik iznad glave. Što u većini slučajeva smatram iznimno pozitivnim, ali u ovom slučaju bi se usudio reći da glazba slijedi totalno drugačiji smjer od artworka i nekakvog konceptualnog imidža koji se teško može povezati sa glazbenim stvaralaštvom ovog poljskog tria.

Sudeći po iznimno bogatom i kvalitetno napravljenom websiteu, sadržajno i dizajnerski, kao i po albumu natrpanim različitim logotipovima sponzora, promotera i glazbenih suradnika – Grimlord jako puno polažu u promociju vlastitog benda., čak sumnjivo previše (vjerujte mi, nikad nisam vidio toliko puno suradničkih bannera na poleđini nekog promo cd-a). Preostaje mi samo očigledni zaključak da su nekakve face u matičnoj zemlji, ako ništa drugo da su poznati na svojoj sceni ili da zbilja puno nepotrebnog truda ulažu u sitnice poput stavljanja opreme na kojoj sviraju na svoj site. Gledajući diskografiju, ovo im nije prvi album, imaju ''ohoho'' izdanja prije toga, kao i glazbenog znanja i iskustva. Još da su se potrudili oko pravljenja boljeg covera za cd, bilo bi super.

Sudeći po info-u, Grimlord je iskovan iz ostataka benda Vallachia, koji je bio black metal orijentiran, što zapravo i objašnjava dobar dio nekakvog ''old school a la Venom'' imidža kojim bend dobrim dijelom odiše. Glazbeno, ovo je sasvim druga priča. ''Dolce Vita Sath-an as'' (ne kužim ovo Sath-an as, zbilja..) se kreće uglavnom po rubovima heavy-power orijentira sa nešto težim thrasherskim riffovima i sporijim ritmom, no uz dosta prisutne melodične dionice, što klavijaturističkih, što gitarističkih... Na prvu lopta podsjeća na neku mješavinu Mercyful Fate-a, King Diamonda i općenito dosta heavy metal bendova iz osamdesetih. No, tu se javlja jedna čudna nedosljednost na albumu koja me zapravo skroz izbacila iz takta.

Od devet stvari, samo prve tri imaju vokal. I poprilično se razlikuju od ostatka albuma. Ispodprosječno su loše, uglavnom zahvaljujući katastrofalnom vokalu koji pokvari cijeli doživljaj i nikako ne paše uz glazbene aranžmane. Zapravo, ne bi pasao uz ikakvu glazbu. Zvuči kao neka mješavina King Diamonda i vokala Avenged Sevenfolda, majke mi. Otpjevano na pretjerano forsiranje heavy metal načina pjevanja, ali na skoro pa šaljiv i parodijski način. Niti boja glasa ne paše, niti baš  pogađa tonalitet. Tako da sam nakon tih stvari ostao zatečen i mislio: ''Ovo je presmješno.'' Čak zna postati i catchy, ali to mogu i pjesmice iz reklama. Tu je još i nekakav pozadinski smijeh i slični nepotrebni govorni semplovi i te grandiozne cake (što u slijedećem poglavlju albuma postane zapravo sasvim fino uklopljivo). Dakle, ostatak albuma se pokazao kao totalna suprotnost i pravo iznenađenje. I shit you not.