|
Iz Svedske nista nova. To bi ukratko bila recenzija cetvrtog po redu studijskog albuma ove zlatne koke Nuclear Blasta. Zasto uopce nesto jako mijenjati kada se zlatne ploce redaju kao blesave i Hammerfall je postao drugi band nakon Europe (metal usmjerenja) koji je uspio debitirati na #1 Svedske ljestvice albuma?
I dalje su tu tekstovi o templarima, zmajevima, kojekakvim herojima i pobijedi dobra. I dalje je tu Joacimov visoki vokal, Oscarovi riffovi, a bome i dupla kasa. I dalje su tu brze stvari (Trailblazers), ali i one brzhe (Hero's Return, On The Edge Of Honour). I dalje postoje stadionske himne sa naglasenim refrenima (Hearts On Fire). I dalje postoji glupa laganica na albumu (Dreams Come True), samo procitajte ili poslusajte tekst i sve ce vam biti jasno. Ma svaki im je album skoro pa identicno koncipiran i izveden, a o pamcenju osobe ovisi da li ce im to uzeti kao minus. I iako postoji poslovica "ne popravljaj ono sto nije slomljeno" to kod njih, u mojim ocima, definitivno ne vrijedi.
Nuclear, uvijek zeljan para, na prethodni album je dovukao producenta Michaela Wagenera (poznatog i medju ostalime za Chameleon album od Helloweena, time mislim da sam sve rekao) te je upravo on zasluzan za "slatkast" prizvuk Renegade albumcica, a spot za naslovnu Renegade izgledao je kao da je skinut s VIVA-e (btw. LOSE!!). Josh kada sam u cd-shopu naletio na Hammerfallov strip... Za ovaj album kao producent je angaziran Charlie Bauerfeind (Blind Guardian), valjda da polako vrati stvari na svoje mjesto. Covjek je uspio, Hammerfall sada vise slici na prva dva albuma (iako ni treci nije bash bio daleko, to priznajem). Sitne promjene na vec ustaljeni stil ovih Svedjana su: redukcija brzine (pjesme jednostavno nisu vise toliko brze), manje stadionskih himni (kao sto su bile Stone Cold ili pak Heeding The Call) i ispeglana produkcija na kojoj se ciljalo na savrsenstvu u svemu. Ne bash previse, ali sasvim dovoljno kako bi se vise primakli mainstreamu i zasli u vise heavy vode...
Sam album zapocinje brzo sa prve dvije pjesme, da bi sa On The Edge Of Honour dobio josh jedan dasak vjetra u ledja i podsjetio na najbolje uratke ovog benda i samim time predstavljao najbolju pjesmu na albumu. Zatim se izmjenjuju heavyanerske Crimson Thunder i Angel Of Mercy te brzhe Trailblazers i The Unforgiving Blade (koja na mahove zvuci kao Stone Cold, s njihovog prvog albuma). Medju njima se ubacio i Lore Of The Arcane, kao intro za sestu pjesmu, laganica Dreams Come True te instrumental i laganica In Memoriam. Album zavrsava sa sasvim solidnom Hero's Return. Na digipack izdanjima je josh kao bonus ultrabrza Rising Force. Nema se bogznasto reci za njihove pjesme, tako jednostavno, a tako Hammerfall...
Kao zakljucak namece se misao da im Renegade i Crimson Thunder uopce nisu ni trebali, naravno u smislu glazbene inventivnosti i sveukupnog doprinosa bilokakvom napretku metala. Mnogi bendovi zvuce vrlo slicno, mnogi bendovi izdaju albume koji nalikuju jedni drugima, ali ovaj bend je apsolutni prvak po uspijevanju da im svi albumi slice kao jaje jajetu. Meni album i nakon cetvrtog slusanja (i petog i...) zvuci kao i prvi put kada sam ga stavio u player, jednostavno (da ne kazem plitko) i osim par izuzetaka (gore navedenih) ponajvise zamorno. Onaj tko je cuo Glory To The Brave i Legacy Of Kings je cuo sve sto Hammerfall trenutacno nudi i slobodno moze zaobici ovaj album.
|
