Po peti put Hammerfall sedlaju starog konja i serviraju deset starih/novih pjesama u obliku albuma ''Unbent, Unbowed, Unbroken''. Glavna karta i dalje je ''true metal spirit'' zbog kojeg je i ovaj album na momente dobar. A i Hammerfall su vec rutineri koji mogu istisnuti koju solidnu stvar. I zato ce fanovi opet biti zadovoljni. Svi ostali koji od svog metala traze malo vise mogu sigurno zaobici ovaj album u sirokom luku.

Dakle, kad smo odmah u pocetku sve demistificirali, mozemo prijeci na dio gdje bi ovaj album trebalo (barem donekle) objektivno prosuditi. Pa, najobjektivnije govoreci, otprilike pola albuma je dobro (dakle pet pjesama - prve cetiri i sesta). Najsolidnije pjesme su Fury of the Wild, Hammer of Justice i Born to Rule (sve sa pamtljivim riffovima i velikim refrenima). Uvodna Secrets jedina je pjesma sa trunkom originalnosti u pojedinim gitarskim melodijama orijentalnog i neoklasicnog stiha.

Ostatak albuma negdje je izmedju loseg (The Templar Flame i Take the Black), i katastrofe (komicna balada Never Ever, besmisleni akusticni interlude Imperial te preduga i predosadna zavrsna Knights of the 21st Century sa Cronosom iz Venoma kao promasenim i nepotrebnim gostom).

Ove pjesme koje sam oznacio kao dobre su dobre na razini Hearts of Fire ili A Legend Reborn odnosno slicnih ''dobrih'' pjesama, jer tu nema niceg ni blizu odlicnih stvari poput Let the Hammer Fall, Legacy of Kings ili The Dragon Lies Bleeding sa prva dva albuma grupe. Ono sto takodjer fali, kao i prethodnom albumu, jest brzina. Nema razornih speed metal pjesama poput Heeding the Call, sve je to nesto presporo. I neuvjerljivo. Jer slusati Joacim Cansa kad svojim milozvucnim glasicem obznanjuje rat ''krivima'' i ''nevjernicima'' jer je on nekakav ''vitez dvadesetprvog stoljeca'' je ipak malo previse za mene. Pravi ratnicki duh ima Manowar, bend sa 25 godina karijere, 9 klasika od albuma i 19 izdavackih kuca iza sebe, a ne nekakav Hammerfall, koji ipak ostaje samo ''light'' verzija za nezahtjevne. Uostalom, koliko pjesama se uopce moze napraviti sa refrenom koji se sastoji od grupnog izvikivanja naziva pjesme dok pjevac izmedju svakog baca neke totalno iskliseizirane parole. Gimme a break.

Dakle, Hammerfall i dalje igra na sigurno. Tu im ne mogu zamjeriti mnogo i njihove albume uvijek pokusavam gledati iskljucivo s aspekta koliko dobro rade ono cemu teze. Ali nazalost, formula je vec izlizana, a bend zvuci dosadno na "Chapter V". Par pamtljivih pjesmuljaka nije dovoljno za fanove da izvade 130 tesko zaradjenih kuna za ovaj album (pogotovo u mjesecu u kojem izlaze novi Priest i Overkill, ali o tome u drugim recenzijama ;-) ). Da Hammerfall nisu spremni za vece izazove dokazuje zavrsna Knigts of the 21st Century, gdje su pokusali nesto novo a na kraju se eksperiment pretvorio u najveci promasaj albuma. Cista petica. ali od deset!