Prijasnji album ove postave nazvan "Haunted made me do it" (00) je, bez razmisljanja, jedan od najjacih thrash metal albuma svih vremena. I zato ne iznenadjuje cinjenica da je album te godine osvojio svedski grammy za najbolji rock album ispred, recimo, Hammerfall-a. Nerijetke su bile usporedbe sa kultno-legendarnim "Reign in blood" te je grupa uspjesno pocela svoj proboj na americko trziste i veliki pritisak koji je postava imala na svojim ledjima uoci stvaranja ovog, "One kill wonder" albuma, je bio i vise nego ocit. Nadam se da vecina vas zna da je ova grupa izdanak prerano preminulih At The Gates-a (blizanci Bjorler na gitari i basu), dok su tu jos thrash-riff majstor Jensen (koji djeluje jos u grupi Witchery i ex-Satanic Slaughter), Marco Aro na vokalima (ex-Face Down) i Per M. Jensen na kozama (ex-Konkhra, koji je zamijenio D.Erlandsson-a koji eskivirao u smjeru CoF-a, i zacudo, jos je i danas na toj poziciji).

Tko god je slusao "Made me do it" album uocio je diverzificiranost materijala - od brzih, kratkih thrash orkana, preko mid-tempo hevijana sa melodicnim gitarama i catchy refrenima do stvari gdje se znao zavuci i clean vokal. Ovo sve navodim radi usporedbe: "One kill wonder" (ciji naslov ima nekakve veze sa ne samo danasnjim trendom na komercijalnoj pop-sceni zvanim 'one hit wonder') je do kosti zestoki, sirovi thrash metal i samim time jos nesto brzi, manje melodican i u potpunosti bez clean vokala u odnosu na prijasnje izdanje. To sve ce nekima odgovarati, a nekima bogme nece.

Brze stvari koje nose album i koje su ujedno najbolje (Shithead, Godpuppet, One kill wonder, Everlasting) su sve samo ne jednostavno strukturirane pjesme - te stvari u sebi sadrze masu riffova za cije savladavanje je potrebno imati vrhunsku vjestinu i brzinu savladavanja gitare, dok na svima njima pjevac Marco Aro pjeva jos agresivnije i grublje u odnosu na prije. Prsti ce se ovdje nerijetko lomiti iako je ovo daleko od jednog Malmsteena na kojem se taj izraz moze savrseno primijeniti. Jedine stvari koja bi komotno mogle zbog melodicnosti stajati na prijasnjem albumu su Shadow world i Downward spiral koje su nesto vise refren-orijentirane te sa suzdrzanim melodicnim prolazima. Instrumental Demon eyes (koji me je ostavio ravnodusnim) jako podsjeca na spomenutu black/thrash postavu Witchery, dok na sporijoj Bloodletting gostuje Michale Amott (Arch Enemy, Spiritual Beggars) na pokojoj solazi.

Ponavljam, taj blagi zaokret u jos zesce thrash vode nekima ce odgovarati, ali mislim da ce vecina nakon ovog albuma i dalje preferirati prijasnji album: mislim da ovdje nedostaje jedna-dvije pjesme koje ce jednostavnije ulaziti u usi i imaju hit-potencijal (u metal vodama, naravno). Zato bih, na kraju, okarakterizirao ovaj album nesto slabijim u odnosu na fenomenalni "Made me do it", ali The Haunted svejedno i ovim izdanjem na kojem se nalazi nekolicina pjesama (sa, ponavljam, bogovskim radom gitare) koje bi svaki metalac morao cuti (i posebno ultra-energicnim nastupima) ostaje na tronu danasnjeg thrash metala i ostavlja ostalu thrash konkurenciju daleko iza sebe.