Bend zanimljivog imena, Hesus Attor, dolaze iz Rijeke i ''Sonic Gastronomy volume 1'' je njihovo prvo izdanje, objavljeno na Moonlee Records etiketi. Sumnjam da je za njih puno ljudi čulo, između ostalog zbog specifične glazbe i nesvrstavanja u neku od stilski opredijeljenih domaćih scena. Njihovo se glazbeno izražavanje kreće u potpunosti izvan svih okvira zacrtanih glazbenih pravila. Stoga bi bilo besmisleno uopće ih pokušavati utrpati u nekakav standardizirani glazbeni žanr ili im prisilno prišiti nekakvu etiketu, kao što je to često slučaj kod glazbenih kritičara koji opijeni moći koju pruža pisanje glazbenih recenzija, apstraktnim bendovima izmisle naziv koji bi bio u skladu sa mjuzom koju sviraju. Kod Marilyna Mansona smo imali priliku svjedočiti oblikovanju termina shock-rock ili pak horror-rock u slučaju Murderdollsa, a da ne spominjem debilna etiketiranja u stilu humor-core za neke zajebantske bendove (nerijetko u stilu Hesus Attora).

U svakom slučaju, ako od benda očekujete da ima nekakvu smislenu jezgru i glazbenu cjelinu, ljestvice, refrene, lijepe solaže, odmah možete prekrižiti Hesus Attor i baciti se na slušanje Nightwisha, jer ovo je teško probavljiv bend i nije za svačije uši. Njihova psihodelična emulzija uključuje različite glazbene stilove, od math-rocka, avantgarde, noise-a, jazza, metala, zajedno sa još pregršt čudnih zvukova i ethno melodija (arapska npr.). Kombinirajući žanrove iz više vremenskih perioda, od 70-ih pa do nekih modernijih, sve su to izmiješali u jedan veliki dadaistički gemišt nakon kojega možete osjećati laganu vrtoglavicu.

Vokali se kreću od vjeveričjeg skvičanja do brutalnih, pa do blesavog pjevušenja. Ima tu svega. Ukratko, zamislite hrpu Oompa-loompasa koji su nakon poveće doze LSD-a odlučili osnovati bend i dobro se zajebavati - i dobili ste otprilike Hesus Attor. Prva asocijacija koja mi pada na pamet nakon preslušavanja njihovog cd-a je da se radi o riječkoj verziji Mr. Bunglea, sa elementima izvođača kao što su Primus, Frank Zappa, Melt Banana, Melvins, pa svi projekti Johna Zorna i Mike Pattona. Utjecaji su vidljivi, ali Hesus Attor imaju nešto svoje što ih odmiče od puke kopije nekog od navedenih izvođača.

Prvenstveno, kod njih se ne radi samo o glazbenoj sferi, već o konceptualnoj umjetnosti. Album ne bi bio kompletan bez unikatnog ''Dalijevskog'' covera i pripadajućih ilustracija u bookletu, kao što je i vrlo bitna komponenta njihov specifični humor koji se uglavnom temelji na španjolskom jeziku i koji im je u liričkom smislu glavna inspiracija. Tekstovi su kombinacija španjolskog, francuskog i engleskog i nema ih smisla pokušavati odgonetnuti. Apstrakcija kojoj je apstraktnost sama po sebi svrha. Što se još zajebancije sa španjolskim jezikom tiče, dovoljno je da pogledate inspirativna imena članova benda - El Chatedralico, Juan Pablo Pe de Rigad, Senor monsenor Jose, Manolo Mago Porco.

Psihodelija je glavni lajt-motiv ovog benda i čim krenete preslušavati album jasno vam je da iz svake sekunde pršti dostatna doza psihodelične disonantnosti i atonalitetnog ludila. Napravit će te veliku pogrešku ako ovom albumu pristupite ozbiljno i u sebi zadivljeno krenete hvaliti hrabrost eksperimentiranja ove lude četvorke, jer Hesus Attor je totalno puknuta zajebancija, lišena svih pravila i što je najvažnije - čisti kreativni izraz koji koristi šizofreniju kao formu izražavanje. Tako da se album treba i prihvatiti u tom stilu, bez stvaranja lažnih iluzija o ''nečem dubljem'' što vam je možda promaklo u prvom slušanju.

Originalnost im je neosporiva, a kod nekih će se možda javiti dvojba da li Hesus Attor u nastojanju da zvuče originalno pretjeruju sa tolikom količinom kaotičnosti i nesuvislosti ili se to javlja kao prirodni izraz njihovog stvaralaštva. Vjerovatno nikad nećemo saznati, ali nije ni bitno. Ovakvu glazbu se sigurno ne svira radi popularnosti i zgrtanja para, a uvjeren sam da se radi o kvalitetnim muzičarima koji ako žele mogu svirati nekakav jebački death metal ili komercijalni rock, što god. Treba poznavati pravila da bi ih se moglo kršiti. No, ne žele jer vjerovatno ne vide smisao u tome i najbolje se osjećaju u ovakvom ''Alice in Wonderland'' ugođaju.

U svakom slučaju, ovo je jedan zanimljiv bend, čiji glazbeni modus operandi seže izvan granica matične nam države, a u prilog tome govori i činjenica da se na ovim prostorima za Hesus Attor malo zna, a iskreno mislim da na našoj sceni nema previše mjesta za ovakve bendove, uglavnom radi manjka interesa publike koja je sklonija ''konkretnijim'' glazbenim izričajima. No, svatko tko cijeni apstrakciju u umjetnosti vjerovatno će biti oduševljen, ako već nije. Ovom izdanju nema nikakvog smisla davati ocjenu, jer kod ostalih albuma točno znam što ocjenjujem, dok bi kod Hesusa imala kontradiktorni učinak i baš nikakvog smisla.

Da sumiram moj doživljaj albuma - ovo je idealan anti-glazbeni soundtrack za puštanje u ranu zoru, dok sa manijakalnim pogledom u očima i široko razvučenog osmijeha gledate svijet kako nestaje u plamenovima. Na gljivama, ofkors.