Prva grupa koja mi pada na um slusanjem austrijske grupe Hollenthon su Svedjani Therion. Kako i ne bi kada se Hollenthon takodjer u svojoj glazbi oslanja na blagodati jednog orkestra ili profesionalnog zbora. Medjutim, glazba ta dva benda ipak nije za pretjeranu usporedbu. Zasto? Oni od vas koji su slusali Therion (posebno "Vovin" ili "Deggial" album) znaju da, iako je muzika bombasticna (ili bi kao takva trebala biti), ne tezi prevelikoj dramaticnosti. Receno preciznije glazba je dosta smirena (posebno produkcijski) i ne sadrzava nagle promjene atmosfere sto zna na mnogim pjesmama umrtviti ili jos gore, uciniti glazbu na trenutke dosadnom. Ne zelim reci da je Therion los band, nego u okvirima svog songwritinga stvari radi na visokom standardu.

Sa druge strane, Hollenthon tezi i bombasticnosti i dramatici. A za izrazavanje takve atmosfere ne postoji bolji medij od orkestra koji pruza punu slobodu eksperimentiranja i puno veci raspon instrumenata koji se mogu upotrijebiti na razne nacine za dobivanje raznih ugodjaja. Dakle, ako vam se dopada zvuk Theriona, ali tezite puno detaljnijim pjesmama, cesto agresivnijim sa puno vecim naglaskom na metal, te, na kraju krajeva, agresivnijem death vokalu, Hollenthon je kao stvoren za vas. Ali, nisam vas ni upoznao s bandom. Hollenthon je bend Martina Schirenca, puno poznatijim kao gitaristom i pjevacem nekad raspadnute pa ponovno oformljene kultne death metal postave Pungent Stench. Nakon raspada doticnog benda, Schirenc je uplovio u totalno drukcije, puno melodicnije vode osnivajuci Hollenthon sa kojim je izdao "Domus mundi" album. iako se dosada nisam potrudio detaljnije poslusati navedeni prvi album, na njemu se prepoznaje veliki utjecaj istocnog melosa te manji naglasak na orkestar. "With vilest of worms to dwell" je album upravo suprotne orijentacije. Istocnjackih folklornih utjecaja gotovo uopce nema, dok je glavni akcent stavljen na orkestar. Evo kratkog pregleda svake od osam raznovrsnih pjesama:

"Y draig goch" otvara album. Ova pjesma na mene ostavlja utjecaj spoja filmske glazbe kroz klasicnu glazbu koja na ovoj stvari dominantna i klasicnih metal riffova. Albumom dominira death metal vokal samog Schirneca koji je inace zasluzan za svu glazbu na albumu, te gitaru. Bombasticnost je glavna oznaka ove pjesme, dok gitare ne dolaze do prevelikog izrazaja, ali se potrudite prepoznati akusticnu gitaru u pozadini kako prati vokalne linije. Inteligentno napravljeno! Odlican uvod u album.

"Woe to the defeated" je puno 'metalskija' stvar od uvodne. Pjesma zapocinje zborom u stilu Theriona (te se na tim mjestima glazba ta dva benda podudara), dok se kasnije pretvara u up-tempo thrash metal stvar sa puno duplog bass bubnja, agresivnim death metal riffovima i napadnim solazama. Ovako nesto Therion ne bi nikada napravio! Ovdje Schirenc po prvi puta na albumu pocinje upotrebljavati i ciste vokale koji u pocetku zvuce pomalo sramezljivo.

"Lords of Bedlam". Stvar koja se prvenstveno zasniva na orkestralnim instrumentima koji su na slican nacin aranzirani kao i na Dimmu Borgirovoj pjesmi "Perfection or vanity" (sa njihova zadnjeg albuma), dok je, u krajnju ruku, i sama tema slicna. Posebnu pozornost obratite na genijalne trube u sredini pjesme.

"To kingdome come" zapocinje himnicnim skupnim korovima koji ujedno sluze i kao refren pjesme. Posebne oznake ove odlicne stvari su solo zenske dionice koje je preuzela Schirnecova sestra i dramaticni violinski umeci. Opcenito album sadrzi rijetke gitaristicke solo trenutke, koji su i kada se pojave relativno jednostavne sto pokazuje Schirenca kao ne bas posebnog virtuoza (sto se i ne moze ocekivati od glazbenika koji ima zaledje u jednostavnom death metalu). Medjutim, taj mali hendikep nadoknadjuje mnogim drugim stvarima.

"The calm before the storm" je fenomenalno uoblicenje dramatike. Pjesmom ponovno dominira skupno (i musko i zensko) pjevanje koje djeluje napeto i neizvjesno cemu su suprotstavljene upravo genijalne gitaristicke melodije koje su ubacene izmedju korova.

"Fire upon the blade" se gotovo u potpunosti zasniva na odlicnim melodijama koje su u pocetku odsvirane na mandolini (?) dok ih kasnije preuzimaju elektricne gitare. Ista melodija dodatno je dramatizirana pred kraj pjesme.

"Conquest demise" je po meni nesto slabija stvar na albumu i to ne zbog glazbene strane (kojom opet prevladava pregrst interesantnih ideja i melodija) nego zbog ovdje naglasenih Schirencovih cistih vokala koji su nesto osokoljeni. Zelim reci da njegovo pjevanje nije lose, ali uvijek se osjeca da se ovdje ne radi o profesionalnom cistom vokalistu. Mozda je mogao i na tom mjestu upotrijebiti profesionalnog pjevaca?

"Conspirator". Kako me treca pjesma podsjecala na Dimmu Borgir, tako me i ova zadnja podsjeca na Cradle of Filth, ali prvenstveno zbog nacina organizacije instrumentalnih orkestralnih dijelova a ne zbog black metala. Tipicna zavrsna pjesma sa kontroliranom atmosferom koja je jednako dobra kao i sve ostale.

Sve u svemu, jedan varijabilan album vrhunske klase koji vam dugo nece dosaditi zbog mnostva skrivenih detalja. U svakom slucaju, Schirenc je 'proizveo' jos jedan album vrijedan divljenja jer ovdje su metal i orkestracija spojeni na najsavrseniji moguci nacin.