Album zapocinje kao razgovor neke dvojice ljudi koji su na nekom zadatku istrazivanja nekog cudnog dogadjaja ili tako nesto. Naziv sljedece pjesme, "Roswell 47" rjesava misteriju i definitivno otvara novo poglavlje u zivotu grupe Hypocrisy. Razdoblje agresivnog death metala daleka je proslost. Ovdje se ostaci proslosti naziru samo kroz vokale ne kojima je takodjer doslo do bitnih promjena. Peterov vokal vise nije duboki death, vec postaje vristeci death dok je dosta proradio na svojim clean vokalima koji vise nisu onako sramezljivi i nenametljivi kao na "The fourth dimension" albumu gdje je, nelogicno, clean vokal bio nerazgovjetan. Glazba takodjer nema previse dodirnih tocaka sa death metalom uz par iznimki kao sto su, za ovaj stadij u kojem se nalazi grupa, neobicno zestoka "Killing art". Slicne pjesme na ostatku albumu nema (brze su jos samo naslovna "Abducted" i "Point of no return").

Ne znam kako bih tocno definirao zvuk Hypocrisyja koji prevladava na "Abducted" albumu. Sigurno je da se puno vise dodalo na melankoliji, osjecajima, povremenim detaljima, lijepim melodicnim solazama, glazba je kompliciranija u odnosu na prijasnje izdanje, po prvi puta se teziste na nekim mjestima pocelo stavljati na klavijature (iako je ovo prvenstveno gitara orijentiran album).

Kao sto je vec spomenuto, "Roswell 47" je njihov prvi hit koji je to i zasluzio svojim dobrim gitaristickim dijelovima i doticanjem alienske tematike do tada neupotrebljavane u metalu cime onaj pseudo-sotonski image postaje povijest i vise ne dolazi u dodir sa grupom. Peterova fascinacija ovom tematikom je toliko duboka da se bazira na cijelom albumu (sto docarava i cover i tekstovi tipa "Will they ever leave me alone?" sa naslovne stvari), te na dva slijedeca. Slicno kao prva, gradjene su i ostale stvari - cesto melankolicna gitara vodi glavnu rijec, cisti vokali su tu u refrenu i pjesme su atmosferom ujednacene.

Neki idu tako daleko smatrajuci da se na ovom albumu osjeca veliki utjecaj Pink Floyda. To se definitivno ne osjeca na 'normalnim' stvarima, vec prije na dvije akusticne stvari na kraju koje su zaista nove u Hypocrisy zvuku. Posebno "Slippin' away" nema nikakve veze sa metalom, vec je odsvirana na akusticnoj gitari uz lijep refren. Kao neobicnu izdvojio bih jos "Reflections" koja je bez vokala, te odsvirana i bombasticno i tiho na klavijaturama.

Sjecam se kada sam prije punih sest godina nabavio ovaj album, koji me nakon par preslusavanja pomalo razocarao. Ne smatram se osobom koja, kada neka agresivna grupa promjeni tj. poblazi glazbu odmah vice da je sve to sranje (Amorphisov "Elegy" ili Gorefestov "Soul survivor" su prava remek-djela grupa koja sa stilom nastavljaju nakon zesce proslosti). Pjesme na ovom albumu su dosta kratke ali zato cesto nesuvisle i nedorecene, kao da nemaju nesto po cemu ce se jasno isticati i razlikovati. Necu reci da je ovaj album los, jer je album daleko od toga, ali mi je precesto bezlican. Znam da ce mnogi od vas pomisliti o cemu ja to pricam, ali Hypocrisy ima puno boljih albuma od ovoga, koji tek slijede.