Ovo je skoro postao zadnji album Hypocrisy-ja. U svakom slucaju, da su se nakon ovoga raspali, ostali bi zapamceni u lijepom svjetlu jer "The final chapter" je prvi od vrhunaca UFO glazbe ove trojke. Prvo razlika izmedju ovog albuma i prethodnika "Abducted" - vec prva stvar "Inseminated adoption" dokazuje da je Hypocrisy prvenstveno death metal bend, a tek onda neki blazi gothic, nekakva melankolija ili kako vam drago. Stvar je nesto brza sa bogatom gitaristickom igrom i vristanjem Petera iz petnih zila. Vec slijedeca "A coming race" je remek-djelo melodicne glazbe, fenomenalnih melankolicnih prolaza i, ovaj puta, dubokih death vokala. Jedna od najboljih pjesama koje su oni ikada napravili. Tu se nazire da su pjesme zaokruzenije, imaju glavu i rep, te imaju najcesce vrhunac u sredini (npr. fenomenalni clean refren usred "Inquire within"). Nastavljamo sa "Dominion", opet brzom death stvari i opet ta izmjena brza, spora, brza stvar vraca uspomene na "The fourth dimension" kojemu je ovaj album blizi nego "Abducted" albumu.

Medjutim, razlika u odnosu na brze stvari sa ovog i "The final..." albuma je ta sto se ovdje melankolicni prolazi ugradjuju medju brze dijelove sto na trecem albumu nije bio slucaj. Ta kombinacija ovdje djeluje genijalno, npr. u spomenutoj "Dominion" zapazite sredisnje lijepe melodije i znat cete na sto mislim. Stvar "Request denied" je ostatak sa "Abducted" sessiona koji je ubacen na ovaj album sto se odmah uocava u strukturi pjesme. Dakle, stvari koje pise Tagtgren su melodicne, sa lijepim refrenima bez naglasavanja ili forsiranja agresije. Tu malo iz sablone ispada, meni najbolja "Lies" koja je riffovima tako jednostavna ali ipak neobicno intenzivna i dojmljiva i "Through window of time", odlicna brza stvar sa virtuoznim gitarama. Sa druge strane, dvije stvari koje je za ovaj album napisao Lars su: nesto brza "Last vanguard" kojom uspjesno imitira Peterov nacin komponiranja sa mocnim gitara dijelom u sredini (dio bez bubnjeva) i vrlo dobra, depresivna "Shamateur". Jedina stvar koju je Hedlund napisao je "Adjusting the sun" koja pokazuje da mali ima talenta. Zadnja stvar na albumu je "The final chapter" koja je trebala staviti eksplozivnu tocku na i na karijeru ove grupe. Stvar je sporija, dramaticna sa upotrebom i cistih i obadvije vrste death vokala.

Produkcija na albumu je standardno na visokom nivou, puna ali ipak nestandardna za death metal. Jedino sto me pocinje zivcirati na ovom izdanje je forsiranje tih nekih svemiraca, posebno u zadnjoj stvari kada oni kao eksperimentiraju na njemu, a on pati i te fore. Ali kome se svidja, nek izvoli. U svakom slucaju, genijalan album kojim samo nagovjestavaju dolazak vrhunca svoje karijere.