Prvi zaokret u glazbenom izricaju Hypocrisy-ja dolazi sa trecim "The fourth dimension" albumom. To se moze objasniti sa vise aspekata koji su najvjerojatnije djelovali zajedno. Izlaskom Masse Broberga, u grupi su ostali pojedinci kojima je najvise stalo do grupe. Tagtgren je sa prijasnja dva albuma odao postovanje tradicionalnom death metalu i bilo je vrijeme za nesto novo. Glazbenici su se poceli razvijati. Sa druge strane, death metal je u tom razdoblju poceo propadati. Tisuce jednolicnih grupa unistile su kvalitetu ovog pravca i na sceni su ostali ili one najzadrtije 'zvijezde' ili oni koji su poceli prilagodjavati svoj zvuk. Ali ovo prilagodjavati ne mislim komercijalizirati, nego usvajati nove ideje koje su prije bile nepoznate u tradicionalnom death metalu.

"The fourth dimension" ima, iako je u osnovi death metal, puno vise atmosfere, melodija i klavijatura. Album je dosta depresivan ali ne zloban kao "Osculum...", vec je prije smireniji, puno osjecajniji (ako death metal moze biti osjecajan), te iako je jednostavan, jako efektan.

"Apocalypse" zapocinje jednostavnim klavijaturnim uvodom. Ali pri slusanju tog uvoda, ne dobiva se osjecaj da je to standardni uvod jeftinog 'horror' tipa, nego se moze osjetiti da ima nesto dublje iza. Ova stvar je zacetnica, korijen buducih stvari tipa "Roswell 47" ili "Fractured millenium" kojim Hypocrisy kupi svoju slavu, ali ujedno niti u jednom trenutku nije slabija od svojih sljedbenika, dok se osjeca velika jednostavnost u glazbi. Moram spomenuti i po prvi puta upotrebljavanje cistih vokala koji ce na kasnijim albumima doci vise do izrazaja. "Mind corruption" je opet vise death metal sa brzim dijelovima, dok se inovacije u Hypocrisy zvuku nastavljaju kroz odlicnu "Resurrection" sa melodijom kao refrenom. Slijedi ponovno brza "Reborn" koja je nespektakularna. Vec se tu vidi da je ovaj album sazdan od dva pola te da se pjesme gotovo identicno izmjenjuju - brza, spora, brza, spora. Ove brze vise podsjecaju na raniju fazu grupe ali su i tu unijete novine tj. takvim pjesmama se prilazi puno promisljenije i jednostavnije, te nisu onoliko agresivne kao sto je to slucaj na stvarima na prva dva albuma (posebno bih izdvojio "Black forest" zbog odlicno slozenih riffova i zavrsnim turobnim gitaristickim dijelovima i najzescu "Orgy in blood"). Od novih sporijih gotovo svaka je posebna i nazire se da u tim pjesmama lezi buducnost grupe: "The north wind" mi zvuci nostalgicno, "The fourth dimension" se bazira na jednostavnom akusticnom dijelu, dok je "Arrival of the demons" fino melodicna.

Skoro sam zaboravio spomenuti da je ovo album na kojem, osim gitare i klavijatura, Tagtgren preuzima i vokale. U pocetku nema bas prevelikih razlika izmedju Broberga i Petera, naprotiv kada sam prvi puta slusao album bio sam uvjeren da ovdje pjeva Broberg, dok se kasnije ipak nazire razlika jer Peter zna i zavristati, a da o cistim vokalima i ne govorim.

Jedan od minusa ovog albuma (uz pjesmu "Slaughtered") je dosta tanka produkcija u kojoj se cuju instrumenti, ali je zvuk supalj, tj. kao da nije u potpunosti popunjen i izgleda da ima mjesta za jos mnogo zvuka. Zbog toga nema agresivnosti.