Evo napisao sam sest Hypocrisy recenzija do sada i gotovo da ne znam sto bih novog rekao o njima, i to bas sada kada je na redu njihov najbolji album. Da, ovo je, po meni, njihov najbolji i najodrasliji album. Album kojim su napokon dosegli vrhunac svog nacina pisanja pjesama. Album kojim su usavrsili svoje sviralacku sposobnosti i to integrirali u veliku varijabilnost svih pjesama. Album kojim dovode do krajnosti emocionalnost koja se moze izraziti kroz death metal (?) pjesme. I na kraju, album kojim zavrsavaju svoju alien fazu.

Buduci da se ne zelim previse ponavljati, a ako oduzim recenziju to cu jednostavno morati, evo samo kratkog pregleda pjesama. Album je gotovo u cijelosti odsviran u srednjem tempu, ali to zasigurno necete odmah primijetiti. Pjesme, iako nisu brze, sadrze toliko raznovrsnosti (sto ukljucuje masu gitarskih linija, klavijature, stalne promjene vokala) i UVIJEK se nesto dogadja kroz ceste breakove (iako pjesme nisu time previse izlomljene) kao u vrhunskim stvarima tipa "Fusion programmed minds" ili "Reversed reflections" (hm, ovakvi troclani komplicirani nazivi pjesama me previse podsjecaju na Dimmu Borgir).

Veoma vazna, ako ne i najvaznija rijec na ovom albumu je emocionalnost. Ali ne emocionalnost tipa 'sada cemo uzeti akusticnu gitaru i napraviti jednu baladicu', vec kroz naglaseno depresivne, gotovo samoubilacke dijelove ciji se stih provlaci kroz dosta pjesama kao sto su "Elastic inverted visions" ili "Until the end". Posebno tuzna je akusticna (ali ne klisejizirana) "Paled empty sphere" sa odlicnim Peterovim clean vokalima i, cak i za njih, neobicno njeznim vokalnim prolazima. Jedine dvije pjesme koje se izdvajaju na ovom albumu su: "Apocalyptic hybrid", brza stvar sa doslovno tisucama riffova i breakova, te "Time warp", punkoidna brza stvar sa kompliciranim srednjim blast dijelom. Ako ste u stanju nabaviti digipak izdanje sa bonus pjesmom "Selfinflicted overload", nemojte propustiti tu priliku jer je stvar zbog svoje jednostavnosti i izravnosti nesto drugacija od ostatka albuma.

Pokusavao sam dokuciti zasto je ovaj album bolji od ostalih, npr. "Abducted" albuma i dosao sam do zakljucka da je "Hypocrisy" svirkom puno bogatiji album sa stvarima koje imaju svoje lice tj. znat cete bez problema razlikovati stvari jer svaka ima 'nesto svoje' bila to posebna gitara, posebni vokali ili posebna atmosfera. Jedina stvarcica koja mi malo smeta pri albumu je previse kompjutorizirani zvuk gitara cime se gubi live feeling.

Hoce li Hypocrisy ikada u svojoj karijeri napisati jos jedan ovakav album ja stvarno ne znam. Jedino je sigurno da ovo nije samo njihov najbolji album, vec jedan od ponosa metal nacije.