Zasigurno svatko od vas ima album koji vam je bio prekretnica u dozivljavanju glazbe, bilo to otkrivanje rocka, metala ili cari nekog od pravaca poput blacka, deatha ili thrasha. Taj album vjerojatno jos i danas rado ubacujete u CD-player iako znate svaki ton napamet, ali ima nesto u toj glazbi koja budi nostalgiju i podsjeca vas na prosla vremena. Za mene ovaj Hypocrisy-jev ima to znacenje jer me je zapalio za death metal, iako nije prvi death metal album koji sam cuo (prvi je bio "The end complete" od Obituary-ja). Interesantno je da takvi albumi ne moraju biti hvaljeni od medija. Npr. "Osculum obscenum" nije pokupio nikakvu slavu u stranim casopisima, vise je prosao nezapazeno kao 'jedan od mnogih i slicnih' jer je u to vrijeme death metal polako poceo biti zasicen stotinama kopija. Medjutim, to meni nije smetalo jer ja takvo nesto do tada nisam cuo.

Za neke albume se kazu da su zli. "Osculum obscenum" je jedan od njih. Produkcija i sam nacin pisanja i izvodjenja pjesama baca nekakvo podmuklo i zlo svjetlo na album, pa odmah stjecete postovanje prema njemu. Produkcija je, iako je radjena u istom studiju kao i prvijenac "Penetralia" puno upecatljivija, teza i dojmljivija. Gitare su masivne do jaja, veliki plus je sto bas mozete prepoznati bez problema, dok za bubnjeve imam osjecaj kao da su visoki tri metra a sirok deset, tj. imaju nadmocnu ulogu. Songwriting nije nikakvo izmisljanje tople vode: upotrebljava se standardna death metal sablona. "Pleasure of molestation" zapocinje introm koji mi danas ne bi bio nista posebno da po prvi puta cujem album ali onda sam se redovito jezio kada bi cuo te tihe klavijature na pocetku. I danas je isto. Pjesmama ne nedostaje varijabilnosti: svaka sadrzi blastbeatove (koje ovaj puti izvodi Lars iako ne bas prebrzo i ponekad netocno, kao da gubi snage), mid-tempo dijelove ali i spore gotovo doom dijelove koji se zasnivaju na sporim, umornim riffovima koji su osvjezenje od brzih i jednostavnih jednozicanih death metal riffova. "Attachement to the ancestor" se u potpunosti zasniva na sporim gitaristickim dijelovima i bila bi strasna za oturanje na koncertu. "Inferior devoties" sadrzi sredisnji dio 'uljepsan' klavijaturama, dok na "Infant sacrifices" nalazimo melodicno-melankolicne kratke gitaristicke dijelove. Interesantna je i obrada Venomove klasike "Black metal" koja mi je bolja od originala jer je ovdje puno zesca i agresivnija. Brobergovi vokali su prica za sebe. Sjecam se koliko sam se divio da iz jednog ne-bas-velikog tijela mogu izlaziti takvi medvjedji zvukovi i krikovi.

"Osculum obscenum" je kraj agresivne death metal faze Hypocrisy-ja. Iako ga mnogi smatraju prosjecnim, meni je ovo izdanje totalan kult i koliko se god trudio ne mogu dati manju ocjenu od osmice. Ako vi imate drugacije ili slicno misljenje, slobodno se ispraznite ispod u komentarima.