Spoj industrial i darkwave glazbe oduvijek je imao svoj odredjeni krug obozavatelja koji je takav glazbeni izricaj stovao upravo zbog toga sto se malo tko u njemu mogao isprve prepoznati i istinski ga zavoliti. Stariji fanovi takve vrste elektronicke glazbe koja je svoje korijene pustila u kasnim 70-im i pocetkom 80-ih godina mogli bi prepoznati kvalitetu koja odise ovim izdanjem. Za one koji ne znaju ovaj one-man band ili bolje da kazem projekt Ice Ages nastao je davne 1994 godine od strane Richarda Lederera. Njegovo pseudonimsko ime, Protector, metal publici je poznato iz black metal benda Summonig, ciji je clan zajedno sa kolegom Sileniusom. Richard ili da ga zovem Protector je gotovo paralelno sa Summonig-om radio na ovom svom projetku na kojem je praznio svoj drugi dio glazbenog talenta za kojeg mozemo reci da se prilicno jako udaljava od aspekta kakvog cini metal glazba. Kao jedini clan projekta mogao je glazbu razvijati u zeljenom pravcu i tako je nastao, reklo bi se, istinski opus industial darkwave izricaja. Gotovo osam godina, koliko je proslo od prethodnog izdanja, The Killing Emptiness, Protector je marljivo radio na ovom albumu, nije htio nista prepustiti slucaju i sve je radio polako. Rezultat je i vise nego uocljiv, predstavljen kroz deset pjesama ciste industrial glazbe upakirane u darkwave stil. Sablona ili formula koje je koristena kod nastanka ovog albuma, ali i njegovih prethodnika je zapravo, usudio bi se reci, iskopirani darkwave stil kojeg se moze naci u gotovo svakom drugom izdanju ovog zanra. Ono sto Ice Ages izvlaci iz te mase je upravo atmosfericnost i ambijentalni trenuci bez kojih to vise ne bi bilo to.

Glazba Ice Agesa kao takva je spora, vrlo melankonicna, duboka i na trenutke depresivna. U njoj je takodjer i ukomponirana cyber atmosfera sa odredjenom dozom preslike buducnosti upakirane u predapokaliptici tamni svijet. Kod svake pjesme prevladava lagani beat ukrasen el. metalnim zvukovima na koji se spajaju ostali elektronski sample-ovi koji podizu ''uspavanu'' dramaticnost na visi nivo. Kad se u sve to ubaci Protectorov grubi, lagano distorzirani vokal dobije se prava slika ove fenomenalne glazbe. Naravno, sve ovo je potpomognuto vrhunskom produkcijom za koju Protectoru skidam kapu.
Sto album duze slusate to vam njegovo ime, Buried Silence, docarava upravo post apokalipticnu sliku buducnosti. Teksutalno se album u prvi mah ne moze povezati sa recenim, no kad se prepustite ovakvoj vrsti glazbe, vasoj masti nema granica.
Ovakva glazba je jednostavno stvorena za uzivanje u potpunoj samoci, bez da vas itko prekida u njezinoj ljepoti, stoga ljubitelji ovakvog zanra mogu bez sumnje posegnuti za ovim albumom.