Ovakvi bendovi su najgori. Kad moras upotrijebiti vise od tri rijeci kako bi, naravno sto je sazetije moguce, opisao sto to zapravo sviraju. Naravno, naci ce se neki pametnjakovic s uobicajenim 'Koji k generalizirate i labelizirate, to je jednostavno metal blabla', ali ako pokusavas nekoga zainteresirati za bend onda je jednostavno neizbjezno opaliti kategorizaciju na svirku postave i nadati se najboljem. I, na kraju krajeva, ipak slusamo vrstu glazbe u koju guramo i Burzum i Manowar i stari Bon Jovi. Kategorizacija je upravo neizbjezna kako bi se covjek sto jednostavnije snasao u takvoj dzungli i pronasao ono sto ga interesira.

Mozda ce neke iznenaditi informacija da je Into Eternity vec svirao u Hrvatskoj. I to kao dio Kataklysm/Graveworm turneje prije dvije godine tijekom koje su zaglavili u Osijeku. Bilo je malo otuzno gledati ovaj izvrstan bend kako prvi otvara vecer i to pred vrlo malo ljudi. Al dobro, naizgled beskrajnim turnejama kojima su po cijelom svijetu promovirali svoj treci album 'Buried in Oblivion' su pokazali da zaista nesto zele uraditi od ovog benda. Glazbu definitivno imaju i zato se vracamo na kategorizaciju iz prvog odlomka. Ovdje se spajaju death i prog metal, melodije, tehnika, ali i tecnost. U instrumentalnoj izvdebi osjeca se vrlo snazan utjecaj kasnije faza Death-a, ali u isto vrijeme zna postati i puno agresivnija i brza. Progresiva je vise prisutna kroz zahtjevniji rad instrumenata nego kroz oscjecaj eksperimentiranja. I upravo zato cesto upotrebljavana fraza da su glazbena karika izmedju Death-a i Dream Theater-a nije bas najpreciznija. Jos uvijek se osjeca da vuku puno vise utjecaja iz 'ekstremnog' metala.

Unatoc svemu, glazba je vrlo catchy i brzo ulazi u uho. I tu sada dolazimo do jedinog moguceg problema. Vokali su zaista raznovrsni - od black metal shriekova, preko death metal growla, pa do pristupacnih clean vokala - ovdje je sve zastupljeno. (Samo mala napomena da su krestavi i growl vokali zvucali malo bolje na prijasnjim albumima no ovdje, al svejedno; zanemarivo) Dakle, imate nesto zescu, ali podosta melodicnu glazbu ukorijenjenu u death metalu, povremene blastbeat ispade, zestoke vokale i - zatim - neocekivane upade izvrsnog clean vokala okrunjene najcesce izvrsnim sjetnim, takodjer clean refrenom. Ali vec sad vidim metal puriste kako grakcu oko tih jednostavnih, catchy refrena i pozivaju na witchhunt. Ipak, to je jednostavno stil u kojem se bend pronasao. Ovo je prvi album ne kojem je za te ciste vokale zaduzen Stu Block. I decko zaista zna svoj posao - i ne samo to. Spektar prosiruje i Halford-skim visokim screeamovima sto se do sada nije moglo naci u njihovoj glazbi.

Ne bi bilo na odmet spomenuti da je album prije ovoga, vec spomenuti 'Buried in Oblivion' zaista remek-djelo ovog zanra i bilo je interesantno za vidjeti da li ce mastermind benda Tim Roth uspjeti izdati jos jedan tako dobar album. Nakon mnogo puta odslusanog albuma, odgovor je - moze! S time da su u zvuku i strukturi ta dva albuma gotovo blizanci, iako je novo izdanje dosta brze s ucestalijim blastbeat ispadima.

Opet, ovaj bend spaja mnostvo komponenti razlicitih zanrova cime svoju glazbu cime pristupacnom fanovima i death i prog i cak power metala. Oni koji zele uzivati u glazbi koja ima zahtjevniji, ali u istu ruku briljatni rad solo gitare, glazbi koja vokalno temelj stavlja u pristupacne i vrlo ugodne clean vokale i pitke refrene, glazbi koja se usudi zestoko zaprasiti i cijelo to vrijeme drzi slusatelja prikovanog za zvucnike - ovo je i bend i album za vas.