Dakle, Tony Iommi je konacno izdao prvi solo album. Fanovima Sabbatha je znano da je Seventh Star (1986) trebao izaci kao Iommijev solo album, no nije.

Sto reci o Iommijevom istoimenom albumu? Album spada u onu kategoriju albuma koje treba poslusati 5 - 6 puta da bi shvatili 'sto je pjesnik htio reci'. Tekstovi su kompleksni, na prvo citanje cak besmisleni, no nakon vise preslusavanja dobijaju na smislu. Pogadjate, preneseno znacenje.
Tekstovi su u biti na tragu Sabbatha, dakle bave se covjekom kao bicem, njegovim osjecajima, ali i o tome kako sam sebi mozes biti najveci neprijatelj ('Laughing Man (In The Devil Mask)'). Naravno, tu je i tematika zla (vecnavedeni 'Laughing Man... ', 'Into The Night', 'Black Oblivion'), zla zena koja je, srecom, umrla ('Just Say No To Love', meni najdraza pjesma s mracnim Peterom Steeleom), rat ('Who's Fooling Who' sa Ozzyjem, podsjeca na 'War Pigs'), gubitak vjere ('Goodbye Lament'), ocajnièki trud da budemo po tudjim ocekivanjima ('Meat', jedina pjesma sa zenskim vokalom, Skin).
Ako nakon nekoliko slusanja dodjete do zakljucka da je album dobar, mozda ce vam zasmetati to sto svaku pjesmu izvodi drugi pjevac, sto ne mora biti dobro. Zgodno je napomenuti da, izmedju ostalih, na albumu sviraju i Brian May, Geezer Butler, i Bill Ward. Ne treba izostaviti ni da Iommi i dalje svira odlicno, a u svakoj pjesmi je prisutna ona mracna atmosfera sa najranijih albuma legendarne cetvorke...
Ukratko, ovaj album bih preporucio zagrizenim fanovima Sabbatha. To naravno ne znaci da se ostalima nece svidjeti, ali ovo je svojevrsno naslijedje glazbe Black Sabbatha, koju treba znati razumjeti.