|
Nakon reuniona i konacno
jednog kompletnog i razradjenog albuma Brave
New World, 13. studijski album Maidena,
Dance of Death, jos je jedno razocaranje
u dugoj i bogatoj povijesti banda.
Pocevsi od kompjuterski izradjenog covera,
kojeg stvarno nije potrebno komentirati,
kao sto uostalom nije potrebno komentirati
niti bilo koji cover nakon No Prayer for
the Dying, posljednjeg koji je u potpunosti
djelo Dereka Riggsa (sudjelovao je jos i
na Brave New Worldu), preko potpune neinovativnosti
i kopiranja cijelih ili dijelova vlastitih
pjesama (The Clansman – No more Lies), na
sto smo kod Maidena vec naucili, ali i tudjih
pjesama (Kansas: Dust in the Wind – Journeyman),
simplificiranosti instrumentalnog dijela,
do standardne, relativno lose produkcije,
itd. itd.
Iako Maideni imaju i boljih, lyricsi su
mozda i najbolja tocka cijelog albuma. Posebno
se istice Montsegur, prica o napadu Katolicke
Crkve na zadnje uporiste religijskog pokreta
Katarizam, utvrde Montsegur u Francuskoj,
koja je zavrsila spaljivanjem otprilike
220 pripadnika pokreta nakon sto su odbili
preobratiti se na Katolicizam. Ni druge
pjesme ne zaostaju pretjerano, pogotovo
naslovna Dance of Death, cija prica malo
podsjeca na Eaglese i Hotel Californiu,
te Paschendale, tema koje je ipak malo isfurana
od strane Maidena. Ponovno je rijec o ratu,
ovaj put o 1. svjetskom, o bitci Britanske
i Kanadske vojske i Nijemaca u selu Paschendale
u Belgiji.
S druge strane, instrumentalni dio je daleko
ispod razine Maidena. Konstantno dupliranje
vokalnih dionica gitarom, Bruce koji se
povremeno gubi, paralelno sviranje gitara,
bassa, i klavijatura, nemelodicne, brze
i nepamtljive solaze, bass daleko ispod
mogucnosti Harrisa, cine ovaj album, instrumentalno
gledajuci, najgorim albumom u povijesti
benda. Jedino je McBrain na razini, iako
i on ponekad zvuci suplje ili potpuno zastrani,
kao sa kontrom sredinom pjesme Wildest Dreams.
Uz svu nemastovitost ipak se na albumu naslo
nekoliko pjesama koje iskacu iz prosjeka
albuma i podsjecaju na Maidene u starim
danima. Prije svega to je Paschendale, stvar
koju potpisuju Harris i Smith, i inace najkreativniji
dio Maidena iz cijih je prstiju izasla vecina
legendarnih stvari benda. Pjesmu karakteriziraju
odlican intro, genijalan main riff, tri
solidne solaze, Harrisovo dobro sviranje,
Bruceovo pjevanje bez fusanja… Dance of
Death isto tako, s tim da je tu ipak naglasak
na stvarno odlicnim lyricsima dok je sve
ostalo u drugom planu. Tu spada i No more
Lies, iako se ni instrumentalni dio ni lyricsi
ni po cemu ne isticu, osim mozda po beskrajnom
ponavljanju naslova pjesme u refrenu, ali
to je ionako gotovo trademark Maidena. Unatoc
svemu pjesma je i vise nego slusljiva. Mozda
bi jos trebalo spomenut Wildest Dreams,
uvodnu pjesmu, prvi singl, takodjer djelo
Harrisa i Smitha, kojom je album najavljen
na Give Me Ed…’Til I’m Dead Tour 2003 (na
kojoj su svirali i u Zagrebu), te Face in
the Sand, koja, osim ocite slicnosti s Blood
Brothers ima zanimljive klavijature, ali,
osim toga, nije vrijedna spomena.
Unatoc cinjenici da su u stvaranje albuma
bili ukljuceni svi clanovi benda, cak i
Nicko na pjesmi New Frontier (njegova prva
pjesma), ni to nije sprijecilo da album
vise lici na los mix starih albuma nego
na pravi album. Ipak, lyricsi, te, prije
svega, Paschendale, spasavaju album od totalne
katastrofe.
Zanimljivo je da su Maideni u posljednjih
14 godina, od 1992. i albuma Fear of the
Dark do ove godine izdali pet live albuma,
cetiri best of albuma, jednu PC igru (!)
i samo cetiri studijska albuma. Posljednji
je upravo Dance of Death, izdan prije 3
godine, i jos nema naznaka novog (studijskog)
albuma (usporedbe radi, do 1992. izdali
su jedan live, niti jedan best of, niti
jednu igru i devet studijskih albuma). Konstanto
su po turnejama koje su odlicno posjecene,
vecina koncerata je rasprodana mjesecima
prije. Ocito imaju jako vjerne fanove. I
ocito to ima utjecaja na kvalitetu onoga
sto izdaju. Album Dance of Death je album
za fanove. Samo za fanove...
|
