Prvi album splitskog entuzijaste pod imenom Jesustan nije toliko revolucionarno eksperimentalan kao sto samo ime kaze, ali je interesantan sa nekoliko razlicitih aspekata. Prvo bih se osvrnuo na produkciju koja je u potpunosti nastala u malom kucnom, nazovimo to studiju. Zestoke, zive, prljave ali ipak jasne gitare, napadni bubnjevi i agresivni (ali na nekoliko mjesta slabije cujni) vokali odlicno su se stopili u jednu cjelinu i vec je tu laganim udarcem pozitivno rijesen najveci problem mladih hrvatskih bendova, a to je produkcija.

Gledajuci sa glazbene strane, muzika na ovom albumu nastajala je u periodu od '93. do '01. godine sto isto vrijedi i za tekstove. Album otvara naslovna pjesma koja je vise-manje uvod u ostatak albuma, dok se tekstovi sastoje od izgovaranja rijeci 'experimantal'. Iako kratkog (nesto vise od minute) trajanja, vec se ovdje naziru glavne oznake glazbe: iako postojanje benda kao jednoclanog zasigurno ima mnostvo svojih prednosti, ipak kao glavne nedostatke najcesce donosi upotrebu ritam masine (u ovom slucaju drum samplova) sto daje klinicki hladni i 'neziv' zvuk ciji je zavrsni rezultat ipak stvar pojedinog ukusa. Slijedi odlicna hardcore stvar "More than me" sa profesionalnim riffovima, finim refrenom i prikladnim kratkim gitarskim melodijama. Medjutim, nemojte se dati zavarati ovakvim pocetkom... slijedece dvije stvari "Soul putrefaction" i "Mind grind" su bas po mom ukusu: brze death metal stvari sa laganim grind dodirom (zbog brzih blastbeatova). "Mind grind" sadrzi fenomenalni brzi riffing, kratke noise solaze i na kraju upotrebu cistih vokala, dok ce vam pocetak "Soul putrefaction" podici adrenalin do maksimuma. Stvari smiruje "I hate the power" sa ucestalim ponavljanjem istoimenog refrena koji ce vam brzo uci u uho i srednjim naglasenim bass dijelom. "The most real connection" pocinje slicno hardcore-u (cijela stvar je u takvom ozracju) sa solo bass dionicama, dok je opet fini refren pracen duplim bass bubnjem. Pred kraj - ponovno zesca! Dobro za oturanje! Zbog jednostavnog riffinga (a i naslova stvari) "Socialism" ima brzi punk prizvuk. Da ne duljim dalje, i ostatak stvari je iznenadjujuce dobar spoj death metala (prvenstveno kroz vokale i agresivni osnovni rad gitare), grinda (nekontrolirani napadi brzine), hardcora (dosta riffova), te na par mjesta punka (zbog naglasene jednostavnosti i aktivnijeg rada bassa), dok bi jos od ostatka stvari izdvojio "Life stinks..." zbog cool pocetnih ritmova i "Beautiful our" zbog odlicnih riffova i tekstova koji su, zapravo, stihovi nase himne. Meni jedna od najboljih stvari na albumu.

Sto se tice obrada, tu nemam puno za reci jer sam od originala cuo tek Hypocrisyjevu stvar "Roswell 47", kojoj se ovdje moglo dati nesto veci naglasak na srednje melodicne dijelove. Ostatak obrada se jako dobro uklapa u zvuk koji prevladava na albumu.

Sto se tice stvari na kojima bi se jos moglo proraditi, izdvajam death metal vokale koji bi mogli dobiti jos malo osobine i raznovrsnosti, te drum samplovi koji bi mogli dobiti malo ljudskiju boju. Da zakljucim, ovo je jedan natprosjecno dobar album za hrvatske uvjete koji nije za fanove koji ocekuju neku veliku raznovrsnost i glazbenu virtuoznost, nego za one koji su zeljni agresivnijih zvukova koji imaju stila. Samo tako naprijed!!!

P.S. Tekstove mozete naci i na CD-u i na web sajtu.