Jedan od najznacajnihih bendova finske death metal scene je svakako bend Kalmah koji je, ne obaziruci se na neke zlokobne komentare zbog cestih usporedba sa tonom bendova istog ili slicnog usmjerenja, uglavnom bendova sunarodnjaka, prasi i dalje svoj prepoznatljivi mocvarni zvuk. Bas zbog tih cestih uspredba malo je bilo ljudi kod kojih je Kalmahov rad predstavljao neku daljnju evoluciju u death metalu. Danas je death metal evoluirao u pregrst raznih zanrova koje je gotovo nemoguce nabrojati i razvrstati po kategorijama i podkategorijama. No, Kalmah bi se bez problema mogao uvrstiti u kategoriju cistog death metal benda dodavajuci u svoj zanr jos malo brutalnosti i agresije koje su prijeko potrebne da se napravi dobar death metal album. Od svojih pocetaka Kalmah je svirao melodicni death kao i gro bendova krajem 90-tih godina, sve do unazad godinu, dvije kad je na red doslo snimanje novog cetvrtog albuma The Black Waltz. Spomenuti album je prekretnica u radu benda, prekretnica s kojom se Kalmahu otvorila prilika da pridobije jos vise fanove i priblizi svoju glazbu sirem spektru metal svijeta. Pokretacka snaga benda Pekka i Antti Kokko ovaj put su nadmasili sami sebe u svom naumu napravivsi album koji jednom rjecju odusevljava sve fanove, ali i one koji ce to tek postati. Rosade sa line-upom uvijek su prisutne tako da ja Kalmah nakon Pasi Hiltule nasao novog klavijaturistu u Marcu Snecku (Poisonblack) kao i bubnjaru Janne Krusminu kojega neki pamte po svom radu u bendu Catamenia.

Sirovu snagu odlicnog agresivnog death metala Kalmah je pridonio u obliku 11 pjesama, najvise pjesama dosad ikad objavljenih na Kalmah albumu, obasipajuci kroz njih nevidjenu dozu energije pretocenu u blast beat dionice, brze riffove i melodije pa sve do akrobatskih solaza na gitarama. Sve to naravno uokvireno dosad najboljim death vokalom od strane Pekke Kokko-a. Vokalne dionice ugodno su me iznenadile i takodjer uocljivo je da je Pekka proradio na svojim vokalima u ove 3 godine razmaka od Kalmahovog prethodnog albuma.
Preslusavanjem albuma uocit cete da su gotovo sve pjesme agresivne i pune energije, pogotovo prvih 4 stvari od kojih se najvise istice pjesma Bitter Metalic Side sa svojom konstrukcijom, odlicnim vokalima, gitarama kao i bubnjarskom podlogom na refrenu. Nakon ze 4 stvari slijedi jedna pauza u obliku lagane i akusticne skladbice Svieri Doroga kakvih nismo obicavali prije cuti na Kalmah izdanjima na koju se nadovezuje drugi dio ovog odlicnog albuma. Klavijature nisu vise jako zastupljene kao prije, ali opet njihova prisutnost jos uvijek pridonosi maloj raznovrsosti medju pjesmama.

Sve u svemu mocvarni duh Kalmaha i dalje usmjeruje bend prema pravom putu evoluirajuci svoj glazbeni izricaj na pomalo agresivniji i brutalniji nacin, ali sa onom prepoznatljivom notom koja krasi ovaj bend od njegovih samih pocetaka.