So they have returned!, kao sto i obecase na proslom izdanju. Ovi finski mocvaroljupci nam vec trecu godinu zaredom daju svjezi okus odlicnog "mocvarnog" metala. Nakon podosta uspjesnog prethodnika, They Will Return, sa albumom Swampsong Kalmah su definitivno dobili svoj zvuk i bilo kakvav govor o tome da su klon njihovih sunarodnjaka Children Of Bodom ce ovoga puta morati biti izuzet.

Zasto melodic death metal? Vec sam skoro lud od svih tih klasifikacija u zanrove, a posto ovakvu vrstu muzike sviraju samo Children Of Bodom, Kalmah i koji klon tipa Throne Of Chaos, nema bas neke potrebe stvarati novi zanr. Iako se tu nalazi svega, black metal vokal, heavy riffovi, death dionica, mnostvo thrash dijelova za headbanging do pakla i nazad, hrpe i hrpe melodija, dodaci etna i klasike, nekako im je melodic death najblizi za se ugurati. No nemojte mene pitati zasto i nemojte misliti da zbog te klasifikacije imaju stogod slicnoga sa predvodnicima zanra Dark Tranquility, In Flames, Soilwork itsl.

Kao sto vec spomenuh, Kalmah nam donose hrpetine raznolike muzike, upakirane na, usudio bih se reci "one and only", Kalmah nacin. Koliko god tu bilo svega, od heavya preko blacka do thrasha, ne mozete im zanijekati povecu dozu originalnosti. Kad smo vec opet kod cuspajznog stanja, moramo spomenuti i lyricse, koji su blago receno poluporemeceni i najvjerojatnije pisani u strasnoj zajebanciji uz pivu. Bottom line is - Ocu u Finsku!!!:)

Muzicki gledano, album je veci pomak u Kalmahovom stvaralastvu. Pametni, no lagano riskantni potez je micanje klavijatura iz prvog plana, posto je na njihovom hammondovskom zvuku bio gradjen zvuk cijelog banda. Naravno, u prvi plan su grunule gitare, sto je definitivno bio pun pogodak, jer je gitarist Annti Kokko i vise nego nadaren za skladanje i aranziranje. Takodjer se i vokal Pekka Kokko (hmmm, da nisu braca?:)) donekle poboljsao u izvedbi, i procistio si je malo izgovor. Nemojte ni pomisliti da bi mogli nesto razumjeti prije citanja lyricsa, ali svejedno je razumljiviji nego na prijasnjim albumima. Ja sam se zajebo i pjevao neke paklenske tekstove, dok nisam pogledao u booklet i otkrio kakva je to fatalna greska bila. Sto se tice pjesama, one su, uvjetno receno, laganije nego na prijasnjim izdanjima, no time su podosta dobile na raznolikosti i kompleksnosti. Ukratko, Kalmah su sa Swampsongom definitivno izgradili svoj muzicki identitet.

Stavljanjem ovog CDa u player se slobodno oprostite od onoga za sto mislite da je zdravi razum, pogotovo ako namjeravate pratiti lyricse. Posto sam nekoc bio opomenut poradi nepracenja istih, sad mi je to opet postao fetish, pa cete me malo morati otrpjeti u ovoj recenziji. U pjesmama Heroes To Us, Cloned Insanity i Doubtfull About It All govore o danasnjem drustvu, losem poretku u kojem mocnici osudjuju one nemocne, problemima kloniranja zabljih ociju (?!) i totalnoj paranoji da nas sve prate tajne sluzbe i podatke salju sistemu Echelon (?!). Naravno, sve to na podosta idiotski nacin "dubokog" razmisljanja retardiranog pijanog klinca u pubertetu. Jebiga, ne psujem vise (i nije mi jasno zasto i kako?!) u recenzijama pa moram i nesto ovakvo napisati;). Doubtfull About It All bih izdvojio kao najbolju pjesmu na albumu, sto nikako ne znaci da su ostale lose. Pomalo bodomovski pocetak nas uvlaci u Kalmah at its best. Tri melodije naslagane jedna na drugu nas uvlace u daljnje predivne varijacije na temu uz koje pocinje prva kitica totalne paranoje, dok refren stoji na prekrasnoj melodiji koja kao da je izletjela iz Bachovih partitura. Ljubitelji Hatebreedera, ovo je definitivno stvar za vas;) Inace je ovo jedna od melodiozno najkompleksnijih stvari koje sam u zadnje vrijeme cuo u metalu. Burbots Revenge tekstualno spada u bolesniju fazu banda, govori o ribi koja se zaplela u mrezu, i kad se ribar iznervirao i pokidao mrezu od razvlacenja stize refren: Burbots Revenge!. Dam se kladiti da Kalmah medju fanovima imaju dosta psihijatara:) Pa da napravimo jos jedan skok, Tordah je posvecena pijancima. Znate ona gamad koja se vucara okolo mrtva pijana, bazdeci na kilometar i zica vas kunu? Nevjerojatno ali istinito, ovo je vjerojatno najnormalniji tekst koji ovaj CD donosi, cak bi vam mogao promijeniti pogled na te ljude pa im se smilite i date im koju kunu za jos koju rakijicu. Moram spomenuti i Man With The Mystery. Covjek s misterijom je nitko drugi nego jebeni drvosjeca kojem prokleta motorna pila crkava svako toliko a sume za ispilit ima pun kurac (ups:)). No ne da se on, i s ubilackim pogledom i dalje pili jer je on - Man with the mystery. Da ne znam da je Teksaski masakr motornom pilom napravljen 1974., posumnjao bih da je napravljen po ovom tekstu.

Muzicke opise sam namjerno vise manje izostavio jer se tu nema sto previse govoriti. A da se progovori, recenzija bi brojila par stranica viska. Neki ovu vrstu muzike zovu power metal s black vokalom, neki cistokrvnim death metalom (a zna se sto mislimo o ljudima s takvim izjavama;), a neki jednostavno uzivaju u tome sto im muzika pruza. Preporucam da se pridruzite ovoj zadnjoj skupini jer ovo je steta za propustiti.