Drugi Kataklysm-ov album nakon, recimo to tako, reuniona donosi nastavak zvuka ponudjenog na godinu dana ranije izdanom mocnom albumu "The prophecy-Stigmata of the immaculate".

Da se podsjetimo, ovi Kanadjani su na pocetku svoje karijere prije kojih deset godina svirali tehnicki grind-death metal koji, iako je bio zacinjen neospornom kvalitetom, nije naisao na pozitivan odjek u medijima. Nakon "Victims of this fallen world" albuma koji dodiruju gotovo hardcore vode, band je pred raspadom, Nuclear Blast vise ih ne podupire i odlazi prvi pjevac Sylvain Houde. Grupu je na zivotu odrzao bassist Maurizio Iacono koji nakon toga uspjesno preuzima vokale, pisu se novi materijali i ponovno se potpisuje za Nuclear Blast. Glazba Kataklysma nije vise komplicirana. Riffove na ovome albumu komotno bi mogao odsvirati prosjecno obrazovan svirac gitare, ali....kada se u glazbu ubace nadljudski blastbeatovi Maxa Duhamela (momak maze ko blesav; po mome misljenju, jedini pravi konkurent Docu iz Vadera) i svo ono Maurizievo urlikanje i cika i vriska, to onda zvuci veoma agresivno i kvalitetno.

Medjutim, "Epic" se razlikuje od svoga prethodnika naglasenijom melodicnom linijom koja se provlaci kroz svih devet pjesama, te za mrvu manjim brojem blastbeatova.

Prva "Il diavolo in me" je najbolja stvar koju je ova cetvorka ikada napravila: otmjen spoj ultra brzine i melodije, "Damnation is here" je standardna Kataklysm-przilica, dok je "Era of the merciless" inspirirana svedskom melodicnom skolom.

Sto se tice tekstova, ne znam bas koliko rat moze biti poetican (mi smo se na svojoj kozi uvjerili da uopce nije), ali par pjesama na albumu inspirirano je vojnom i ekonomskom stranom slavnog Rimskog carstva, dok pjesma "What we endure" predstavlja presjek rada ovog banda u stilu Manowarove "Army of the immortals".

Dakle, ako sebe smatrate ljubiteljem brzine, ali ujedno i melodije, ovdje biste mogli doci na svoje, iako je za mene ovaj album za pola boda slabiji od svog prethodnika.