Za pocetak samo da kazem - ne nazivaju ove momke bezveze "northern hyperblast". No to sto su malo cudniji i dobijaju nadimke nije za se iznenaditi posto su Kanadjani:).

Album otvara opaka The Ambassador Of Pain koja vam odmah daje do znanja da s ovim momcima nema zajebancije. Opaki vokala, brutalni riffovi, i prejebeni bubnjevi prste cistim elementalnim zlom i - onim sto je nama bitnije - brzinom. Kad sam vec izlanuo o bubnjevima, moram priznati da jako dugo nisam cuo ovakvo udaranje. Brzini i vjestini novog bubnjara, Martin Mauraisa, vjerujem da bi se zacudili i Pete Sandoval ili Dave Lombardo. Jebeno nevjerojatno sto taj covjek izvodi. Dakle, jedna od svjetlijih tocaka albuma su bubnjevi, sto se i produkcijski pokazuje posto su dosta gurnuti naprijed, cak i jedna stvar pocinje samo bubnjem (Blood On The Swans) - obavezno za cut. Nakon sto ste odslusali par puta album i pratili bubnjeve, mozete probati poslusati jos koji put da cujete i pjesme, od kojih je meni najvise zapela za uho For All Our Sins na kojoj gostuje metal legenda Peter Tagtgren. Stvar je neuobicajeno duga za brutalniji death metal - 6:14 min. Na stvari je uocljiv i riff koji je u biti lagano izmijenjeni tematski riff od The Haunteda sa stvari Trespass (The Haunted Made Me Do It), sto je vjerojatno i jedini minus ovome albumu. Kako je gitarist Jean-Francois bio zaduzen za produkciju, malo je cudno sto su gitare dosta ogoljene, nema previse filozofije oko tonova vec je akcent na riffovima. No definitivno pridonose brutalnome ugodjaju albuma, sto je vjerojatno i bilo u cilju. Sto da vise kazem - brutalno, bubnjarski i vise nego slusljivo, a album ce poseban gust predstaviti mazohisticki nastrojenim headbangerima - ako si uz ovo ne slomite vrat, sigurni ste na bilo kojem koncertu.

Recenzija je na kraju ispala kao i album - bez previse filozofije, informativno i brzo;) Nabaviti sto prije!