Zadnjih godina nam Talijani pokazuju da i oni imaju svoje konje za utrke. Nije da ih ima hrpetine za izvoz, ali kada se pojave, onda i ostaju utemeljeni na sceni kao npr. Rhapsody, Lacuna Coil, pa i White Skull. Prava je steta sto je Labyrinth kao band oduvijek nekako zapostavljan, tj. uvijek je blizu bandova koji spadaju u gornji dio scene, no nikako da im se omoguci prolaz. Mislim da su ovim izdanjem, i potpisivanjem za Century Mediu napokon presli tu barijeru. Bilo je i vrijeme, itekako su zasluzili da se procuje za njih, posto su aktivni jos od 1991.

Uz Vision Divine, Fabio Leone je svoju karijeru poceo graditi i u ovom bandu. Tako je snimio Labyrinthov prvijenac No Limits, album koji definitivno zasluzuje ulaz u legendarne albume, nadam da ce se recenzija istoga uskoro pojaviti i u sekciji posvecenoj kultnim albumima. Nakon njegovog izlaska iz banda, mikrofon preuzima Roberto Tiranti, i Labyrinthu daje, nazalost, nesto slabiju verziju Fabia. Daleko od toga da je los, album Return To Heaven Denied je vjerojatno njihovo najjace izdanje dosad, no fali mu energije i raspona glasa kakva krasi Fabia. Vidio sam da ga negdje nazivaju feminiziranom verzijom Geoff Tatea, no ne bih o tome dalje razglabao:)

Kad vec spomenuh Return To Heaven Denied, u tom stilu zapocinje ovaj album sa The Prophet, brzom stvari (zacudo:)) koja govori o sudnjem danu. Tko se nije prije susretnuo sa Labyrinthom ce najvjerojatnije zinuti na gitarske dionice, pogotovo na solo duele koji su krcati arpeggioima. Na This World i basista dobija svoju dionicu (jako kratku) i daje nam do znanja da i on zna podosta dobro baratati svojim instrumentom. Inace se tu ubacuju i klavijature sa dosta cudnim soundom, nikako tipicnim za metal band, no ne smetaju, posto se nalaze vise u pozadini i treba malo vise koncentracije za ih pratiti. Synthetic Paradise zapocinje Labyrinthovim jedinstvenim stilom kojeg su zapoceli (i nazalost zavrsili) s albumom No Limits, dakle cistim techno zvukom 90-tih u koje ulecu brzi riffovi gitara. Nekako mi se cini da su nastavili tim stilom, danas bi bili na puno cijenjenijoj poziciji. Pjesme koje se isticu na albumu (citaj - najbolje pjesme) su definitivno Terzinato, Slave To The Night i Livin´ In A Maze. Na albumu se nalaze i dvije laganice, Neverending Rest i When I Will Fly Far, na koje se ne bih posebno osvrtao jer ne predstavljaju nista posebno niti napredno.

Labyrinth je oduvijek bio obavezno stivo za ljubitelje solaza, brzih i prokleto melodicnih riffova i malo drugacijeg nacina slaganja pjesama izvan sablonskih power okvira. Tako da jednostavno moram dati preporuku na ovaj album, no isto tako preporucam da ljudi koji jos nisu upoznati s ovim bandom radije nabave starije uratke, No Limits i/ili Return To Heaven Denied.