Novi album ovog talijanskog benda donosi nam malo vise zestine od svog prethodnika, dosta melankolije, ali zacudjujuce je to sto uz to ima i jaki pop prizvuk. Odmak od svojih goth pocetaka koji je ponajvise inspiriran sveprisutnim the Gatheringom je vise nego ocit i tesko bi (i ovaj) bend bilo svrstati samo u gothic, ali kako si je taj trend dao maha (mislim na odmicanje) neka im bude... Nemojte me krivo shvatiti, gothica ima stvarno dosta (tekstovi, osjecaji), ali pripomognutim svime i svacime kako bi se mrdnuli od "zadrtog" gothica: pomalo hetfieldovsko pjevanje glavnog pjevaca Andreae Ferroa, pjevanje glavne pjevacice, zastitnog znaka benda, koje ima stvarno malo toga gothicarskoga, a da ne spominjem za mrvicu progresivne gitare (dva gitarista) i klavijature.
Vokalni dueli musko-zensko, tako popularni u ovom zanru, su prisutni i u Lacuni Coil, ali da su glavni vokali oboje je uz ovaj bend prisutno samo u jos jednom bendu za koji ja znam - Theater Of Tragedy. Glas Cristine Scabbiae je stvarno fantastican, definitivno u vrhu zenskih vokala u svijetu metala, jako emocionalan, a opet snazan. Andrea, kao sto sam vec rekao, pomalo pjevanjem vuce na Jamesa (Swamped...), pomalo na pjevaca iz Darkseeda (Daylight Dancer...), a pomalo se dere iz petnih zila (Angel's Punishment...). U svakom slucaju covjek ima neki svoj stil, na koji se nakon par slusanja covjek vise nego navikne, iako bi ga neki (NE i ja) odmah makli. Pjevanje je podjeljeno tako da Cristina pjeva cjeli tekst, a Andrea (koje gay ime, ah... ti Talijani) refren, pa se onda malo obrnu itd.

Ovaj album je podigao zestinu Lacuni Coil, za sto su najvise zasluzni gitaristi. Gitare su dosta nabrijanije od prethodnog albuma i daju tamniji prizvuk pjesmama, a opcenito cijeli album je dosta "glasno" isproduciran. Klavijature su tu da malo "kontriraju" gitarama, posto nisu toliko agresivne, dodajuci pozadinu cjelokupnom zvuku Lacune Coil.

Vec prva pjesma Swamped nam pokazuje usmjerenje ovog albuma i sadrzi ponajbolju izmjenu dvaju glavnih vokala. Cijela pjesma ima taj orijentalni prizvuk, a Scabbia tu daje ogroman obol. Heaven's A Lie je "tradicionalnija", a Daylight Dancer najbolja pjesma na albumu. Jako tamna/tuzna pjesma koju otvaraju klavijature, zatim riffovi i onda izmjenjivanje Andree i Cristine, koja je ovaj put nadmasila samu sebe otpjevavsi na trenutke tako beztjelesno, gotovo sablasno. Humane i Self Deception su pravi nastavci Daylight Dancer, od kojih je ova druga brza i zesca. Lagana Aeon je pak kratki predah, u obliku akusticne gitare i laganog pjevanja glavne pjevacice, prije mnogo zesce Tight Rope koja nam nudi pravi gothic. The Ghost Woman And The Hunter, na trenutke vise nego lagana pjesma koja na refrenu dobije tempa, ali ne samo i to...zvuk refrena kao da su maznuli sa prehodne pjesme, slucajno?! Preko tipicnih Unspoken i Entwined stizemo do The Prophet Said na kojem glavnu rijec imaju Andrea i riffovi da bi kako pjesma ide prema kraju doslo do pada u tempu te Cristina lagano zavrsava posao. Angel's Punishment je dosta eksperimentalna te se na njoj vidi da ovaj bend plazi za Gatheringom cak i u ovoj novijoj fazi, iako je to samo naznaceno, za sada... Na naslovnoj Comalies Cristina pjeva i ponesto na talijanskom te na uz pratnju basa i laganih gitara te klavijatura to zvuci kao laganica sa San Rema, no ako zanemarimo to pjesma je jedna od boljih na albumu, mozda jer strsi vise od ostalih.

Eh, i Lacuna Coil ne zeli zaostati za glavnim igracima u ovom stilu te su i oni poceli pomalo presvlaciti kozu, napraviti malo ispitivanje javnog mnjenja, rastegnuti korjenje ili kako se to vec kaze. U njihovom slucaju rezultat je vise nego solidan, ali preslicne pjesme (osim par izuzetaka) predstavljaju problem slusaocu i ima se dojam da neke pjesme traju po petnaest minuta iako su u biti prosle tri pjesme... U svakom slucaju lijepo je cuti ovako dobro poslozen bend i ako bi bili malo vise inventivniji (ne nuzno i ekstremniji) mogu samo napredovati, mozda i preuzeti tron na goth sceni.