LockUp - grupa koja se u pocetku smatrala samo side-projektom i ispusnim ventilom Napalm Death i Dimmu Borgir clanova, prerasla je u postavu na koju se moze ozbiljno racunati. Usporedjujuci ovaj album sa debijem "Pleasures pave sewers" izdanim prije dvije godine, sa olaksanjem u glasu mogu zakljuciti da do nikakvih promjena nije doslo, osim na poziciji vokala - legendarnog Petera Tagtgrena (Hypocrisy, The Abyss, Pain) zamijenio je, takodjer legendarni, Thomas 'Tompa' Lindberg (ex-At The Gates, ex-The Crown, The Great Deciver).

Kada malo bolje pomislim, straha od nekih promjena nije ni trebalo biti. Jer ovaj bend je osnovan upravo zato da bi, u jednu ruku bio podsjetnik na starije Napalm Death dane (ovdje ne mislim na one najstarije dane zadrtog grinda sa "Scum" ili "From enslavement to obliteration" albuma; pojam grind bi se na ovom albumu trebao shvacati ipak malo relativnije) dok se u drugu stranu smatrao legitimnim nasljednikom grupe Terrorizer ciji frontmen je sadasnji ND-gitarist Jesse Pintado koji pici gitaru u LockUp-u. Uz njega, na bassu je svima poznati veteran Shane Embury cija se zurka od davnih dana smatra ekstremno kul (zamislite nekog afro franjevca sa onom rupom na tjemenu kako je pustio kosu sa strane) i koji ovdje, kao u stare ND dane, tekstovima cinicno prezire sadasnje drustvo i nacin zivota. Za bubnjevima sjedi, a sto drugo nego zivotinja, Nick Barker poznat po svom radu u Cradle of Filth-u i danas u Dimmu Borgir-u.

Za glazbu LockUp-a je veoma vazan feeling. Par dobrih riffova, agresivne vokalne dionice, bijesni bass, blastbeat, pokoji prijelaz, dupli-bass bubanj, cudni naziv pjesme i eto ti savrsenog primjera tipicne LockUp stvari. Jer glazba ponekad treba biti i takva: jednostavna, nezahtjevna, ona oko koje se ne sjedi mjesecima i razmislja o detaljima i produkciji, ona koja nastaje u par minuta u garazi, ona u kojoj se ne trazi savrsenstvo, ona koja potice iskonski feeling - feeling koji dolazi ravno iz trbuha. Netko se moze pitati ali u cemu je onda draz ove glazbe - draz je u tome sto ove pjesme svake sekunde eksplodiraju adrenalinom i u njoj stvarno nije tesko uzivati. Svih 16 stvari traje od 1 - 2 minute i uz volume pojacan do maksimuma svrsavanje do srece je garantirano posebno ako se radi o stvarima "The jesus virus", "Feeding the opiate", "The sixth extinction" ili "High tide in a sea of blood".

Ako bi bas htjeli znati strukturu pjesama, evo i nje: razlikujemo belastbeat dio i ne-blastbeat dio. Uz prvi idu uvodne 'strofe', a uz drugi 'refren'. Simple as that. I buduci da je glazba tako jednostavna i ucinkovita i ja cu ovdje napraviti tocku uz napomenu - zivjela ekstremna glazba!!!!!!!