Dok neki stariji Svedjani polako ali sigurno odlaze od svojih korijena, dolaze neki novi bandovi u ne toliko svedskim zanrovima, i uspijevaju razoriti ono za sto smo mislili da je vec dalo svoje. Da ne okolisam vise, Lost Horizon je stupio na scenu i odlucili su zadati tezak udarac njemackom zanru. Vjerojatno ima ljudi kojima je cudno sto pricam o Lost Horizonu kao novom bandu, posto im je debut album izasao 2001, no ovo je moj prvi doticaj s ovim bandom, a odusevljenje, kao sto se vec vjetojatno dalo primjetiti, tesko skrivam. Ako vam sto znaci informacija da ovaj album slusam vec tjedan dana po sedam puta dnevno, ne morate dalje niti citati nego trk u CD shop.

Par rijeci o bandu. Osim sto se radi o Svedjanima koji sviraju power metal, oni usto imaju i svoju furku, ali se tu ne radi o isfuranoj power spici, vec o something completely different. Svi clanovi banda imaju svoja posebna imena, koja su si prisili tek nakon otkrivanja Sile. Da nema Sile u igri, mislio bi da se radi o black metal bandu, cemu pridonosi i cinjenica da su ofarbani od glave do pete u ratnicke boje, po uzoru na Bravehearta i milu mu Skotsku. Znam, nista vam nije jasno, no ako vas sto tjesi, nije ni meni iako sam procitao njihove poruke sa weba i jos podosta toga. Sto se tekstova tice, oni udaraju na vasa razmisljanja, i uce vas sto bi trebalo biti ispravno, naravno, na ratnicki nacin. Iako opcenito ne volim takve tekstove i mrzim da mi se sugerira kako da sto napravim, ipak se slazem sa Lost Horizonovim vidjenjem zivota:

"But the world still is drowned in ecstasy
Of the fate and the myth of gods
But I doubt there's a journey planned for me
As I own every moment of my life
And the blessed they shall call it blasphemy
But I know what I think is right
Still the sun and the stars whill shine for me
For the pure I will fight
For no king I will die
For my thoughts I will live"

Sto se muzike tice… sto da kazem. Kakav vokal!!! Kakav jebeni vokal!!! Cisto sam osupnut (Demolition Man, anyone? Hmmda, OK, nista:) kristalno cistim ultravisokim tonovima koje ispustaju glasnice tog covjeka. Gust ga je slusati koliko moze biti prljav, emocionalan, visok i dubok, zasebno, ali i sve to odjednom. Stalno vam se cini da se nalazi na nekoj granici preko koje nece moci prec, ali koliko god visoko otisao, uvijek ode jos vise, a cak i kad ispusti najvisi ton, osjeti se da moze jos dosta povuci. Nevjerojatno! Viseglasja, koja su cesta, su odlicno poslozena, brze terce, pa jos jedna kvintica na to, i tako dalje. Ovakve stvari se ne cuju cesto. OK, sad ste saznali koja je glavna karakteristika ovog banda. Tek nakon par slusanja sam shvatio da nije ni pozadina losa. Iako su me naizgled banalne melodijice bez ikakvog smisla od tri tona skoro uvjerile da band postoji samo zbog vokala, dupli tapping na gitarama me opako iznenadio, i uvjerio da ovdje nije rijec o fals gitaristima. Klavijature su takodjer izvrsne, konstantne u pozadini, dok tu i tamo zasvijetle na kojoj solo dionici. Kako je ovdje rijec o gotovo savrsenom power bandu, tako se i bubnjar nalazi u visokoj ligi, sa hrpom svojih caka i prijelaza koji ne zvuce kao prijelazi. Tako da u kompletu ovdje imamo nevjerojatno tecan album, trenutno nemam drugog izraza kojim bih ga opisao.

Ovaj album broji 9 pjesama, od kojih su cak 3 instrumentali, tj, dva intra i jedan outro, s cime dolazimo do naizgled poraznog broja 6. No stvar koja izvlaci album je ta da najkraca pjesma na albumu broji skoro pet minuta, dok je nekakav prosjek trajanja pjesama 6 do 7 minuta. Neki ce rec "Pfff, kakva su to sranja, tko normalan moze raditi power metal stvari od 8 minuta?!". Kao sto spomenuh ranije, sve nevjerojatno glatko ide, i eto meni album proleti zvucnicima 7 puta dnevno, a total trajanje mu broji 52 minute. Album je naravno otvoren introom, koji ne znam cemu sluzi jer se sastoji od zvukova klavijatura, bez neke melodije ili icega. Neki znaju reci da iz svakog govna izadje neko dobro, no ovaj put ni ne znaju koliko su u pravu. Nadoilazeca pjesma Pure je strasno mocna, energicna, brza i melodiozna, koliko god to ne djelovalo tako u prvih par tonova koji bi trebali stajati na mjestu glavne melodije. Sva snaga vokala i cjelina banda vas nece ostaviti ravnodusnim, i moram priznati da bih cudno pogledao metalca koji ne bi stisnuo repeat prije nego cuje ostale stvari. Lost Horizon je band koji spada u domenu power metala, no njihove stvari su puno mracnije, i nikako ne djeluju sretno kao sto je to slucaj sa vecinom power bandova. U svakoj pjesmi se da osjetiti neko dostojanstvo i posebnost, a ratnicki duh je vise nego prisutan. To se posebice da osjetiti u pjesmi koja je najvise u tom stihu, Highlander (The One), a bogme se i vokal ovdje razmahao, i ako nije uspio postici divljenje kod vas dosada, ovdje sigruno hoce. Kako I dolikuje jednoj epskoj pjesmi, Highlander broji gotovo 12 minuta. Pri kraju pjesme se pojavljuje dio koji kao da je iscupan iz "The Keeper Of The Seven Keys". Ako netko pita sto je Keeper, necu pricati s njim. Posto sam vec pretjerao s duzinom recenzije, necu vas gnjaviti daljnjim opisima pjesama, i svojim odusevljenjem istima. Na albumu 6 pjesama, i medju njima se ne nalazi pjesma za koju bi se reklo da je losa, ili koju cete htjeti preskociti. Jednostavno receno, ovaj album vrijedi svake proklete lipe koju cete pljunuti za njega.

Puno sam razmisljao o ocjeni ovog albuma. Pocelo je sa "Hmm, bio bi red da im dam minimum osmicu". Zadnjih dana sam se neckao oko 9-tke, no posto je album danas prevrcen osam puta, ocjena je pala na 9,5. Sto da kazem nego nabavite CD i "May the Force be with you!".