Crucify My Heart je prvi album Lullacry sa novom pjevacicom, koja se odaziva na ime Tanja Lainio. Da, dobro ste procitali - nakon Tanye dosla je Tanja. E pa nesto mi je tu sumnjivo... Kako to obicno biva tj. zbog "razlicitosti" u poimanju glazbe Tanya je proslo ljeto odlucila napustiti bend te je nakon audicije u bend dosla njena imenjakinja. Razlike izmedju njih dvije (u pjevanju) i nisu bash prevelike iako Tanja pjeva nesto emocionalnije i strastvenije (a cini se i da malo bolje vlada svojim glasom), no neka velika razlika bash nije prisutna. Uostalom, kao i uvijek, sami ocjenite koja vam se vise svidja:)

Zadovoljni sa radom na prethodnom albumu i ovaj put su se okrenuli ka Mikku Karmili iz Finnvoxa (Nightwish, HIM, Moonspell, Children Of Bodom, i josh mac njih). Temelji za sto bolji uspjeh su postavljeni i rezultat je bajan! Dovoljno je reci da su debitirali na #9 na finskoj ljestvici koja je tradicionalno zahtijevna za bendove ovakvog stila, pa se komotno moze zakljuciti da su napredovali u svojem nastojanju priblizavanja masama...

Sto se tice glazbe prisutan je manji pomak od gothica kojim je vise-manje odisao prethodnik ovog albuma. Takodjer, mozda bash zbog toga, album djeluje nesto manje komercijalno ili mi se to samo cini? No i ovakav ce se lako svidjeti publici koja slusa Him, Sentenced, Lambretta itd. U svakom slucaju, glazba je kao i na Be My God - jako pitka, jednostavna i lako pamtljiva, a naglasak je na glasu pjevacice koji dominira svim pjesmama dok ostatak benda sluzi kao pratnja. O nekoj velikoj viruoznosti tu nema rijeci iako na par mjesta gitaristi daju naslutiti da su sposobni za nesto vise. To bi znacilo da otprilike na svakoj pjesmi gitaristi negdje pri kraju iste dolaze na svoj red sa solazom ili dvije... no to zvuci previse "konfekcijski" i sve smo to culi i previse puta. Njihov stil bi se sada mogao okarakterizirati kao nekakav moderni (blazeg oblika) heavy sa dosta primjesa rocka i ponesto gothica, uglavnom svega onoga sto je danas dovoljno za mainstream.

I na ovom, kao i prethodnom, albumu sve pjesme su vise-manje jednako koncipirane tj. debeli naglasak je na refrenu sa "zaraznom" melodijom, a ostatak pjesme je nesto laganiji (kao da se ceka refren) u kojem Tanja i gitare doradjuju posao. Kao sto sam rekao, refren je apsolutni centar njihove glazbe i nosi svaku pjesmu, a samim time i album...

Cijeli album je napravljen u sada vec tipicnom Lullacry "groovy" stilu koji udje u uho vech prvi put kada se cuje. Samim time ovaj bend bi nakon nekog vremena trebao postati zamoran no DAMN, zarazni su kao prva pjesma koju cujete ujutro kada se probudite i onda ju pjevate cijeli prokleti dan! Dostatno je reci kako su "najzaraznije" Alright Tonight, Don't Touch The Flame (koja kao da je skinuta s njihovog prethodnog albuma i iako znam da to zvuci blesavo jer su im oba albuma gotovo podjednako zamisljeni i napravljeni, no ipak ova pjesma od svih prisutnih na albumu ponajvise "baca" na Be My God), This Time i Better Days, a u pitanju je brzina. Brzina, ali i manjak suvisnog "petljanja" po instrumentima koje se tu i tamo pojavljuje u nekim pjesmama. U ovakvoj vrsti glazbe najgore je prekidati ritam takvim upadanjima jer se dobije kontra-efekt... Kao ekstrem druge strane je Unchain koja je daleko najsporija i najmelankolicnija pjesma na albumu, ali takodjer sa vrlo lijepom melodijom. Ostale pjesme su negdje u "sredini" i sasvim solidno popunjavaju ostatak albuma tipicnim melodijama ovog benda.

Problem kod ovakve vrste glazbe je njena priprostost i zato ce mnogi koji zele nesto vise od glazbe koju slusaju (ili barem malo vecu ambiciju kod benda) vjerojatno bez razmisljanja zaobici ovaj bend i ovaj album. Ah, sto je tu je... Ovaj bend niti ne namjerava raditi nesto novo i pokusavati otkriti neke "nove teritorije" vec se orjentirao provjerenom receptu sa proslih albuma. Jednostavno je u njihovom slucaju efektno pa ih je pametno tako pokusati i prihvatiti. U svakom slucaju, sasvim su solidni za slusanje i odmaranje mozga, ali bojim se i nista vise.