Dakle, ovo je gothic metal. Svi koji su prije culi Madder Mortem znaju da ovo nije bas najsretnija usporedba. Riffovi ovog benda su prezestoki za goticare, te se ovdje ne radi o jeftinom pathosu stvorenom na jos jeftinijem sintisajzeru. Prijasnji album ove petorke nazvan "All flesh is grass" poprilicno mi je dobro sjeo iako se vec tada na nekoliko mjesta moglo uociti koja je tendencija glazba Norvezana. Tendencija prema zvuku koji je cesto tesko probavljiv, zvuku koji se ne bazira na lako pamtljivim refrenima, zvuku koji je rastrgan kao i emocije koje momci i jedna djevojka ovim pjesmama pokusavaju prenijeti slusatelju. Ova glazba ima dubinu do koje ja, nazalost, ovaj puta nisam u potpunosti doronio.

Ako bih nekome pokusavao objasniti kako su gradjene pjesme (tj. vecini vas koja zasigurno nije cula ovu grupu) onda bi najvaznija rijec bila: rascjepkanost. Glazba ove grupe je sve, samo ne tecna. Podijeljena je na takodjer iscjepkane kratke zestoke neobicne riffove koji cesto prepustaju mjesto svom akusticnom bratu koji isto ima cudna glazbena rjesenja. Na mnogo mjesta gitara uopce nema, glavnu instrumentalnu rijec vode bubnjevi i bass. Osnovna karakteristika i dalje je jako upecatljiv vokal pjevacice Agnete. Djevojka ima snazan, mocan, ali ipak u svakom trenu zenstven vokal koji je glavno mjesto odasiljanja tuznih emocija napustenosti, usamljenosti i turobnosti. Ponekad saputav, ponekad placljiv, ponekad snazan u uvjerenjima, ali uvijek dopadljiv na koje se na par mjesta zna ubaciti i zesci muski vokal, ali to je stvarno rijetko. Takodjer, ovaj album tematikom ne sadrzi jeftine ljubavne pjesmice nego emocije ipak idu nesto dublje. Prijasnji album sadrzavao je refrene koji su vise-manje bili lako prepoznatljivi i koji su bili kruna svake pjesme (posebno lijep bio je onaj na pjesmi "The cluster children"), dok su i gitare znale ispaliti pokoju finu melodiju. Medjutim, ovdje refrenima nema niti traga, pjesma mi cesto prodje bez nekakvog vrhunca. Ne zelim reci da su zbog toga pjesme lose nego samo da time gube na dodatnoj prepoznatljivosti. Najbolje stvari su one koje karakterizira neobicna gitara kao sto je to npr. stvar "Rust cleansing" ili zavrsna desetominutna "Resonatine" sa lijepim gitara-tepisima.

Ova grupa definitivno ima ono 'nesto' zbog cega ce se mnogima svidjeti njihove tuzne pjesme bazirane prvenstveno na slozenim emocijama, rascjepkanosti instrumenata i fenomenalnom zenskom vokalu, i to su, na kraju, dokazali i na nedavnoj turneji na kojoj su nastupali kao predgrupa Opeth-u. Ali imam osjecaj da su pjesmama htjeli transportirati nesto zaista veliko i upecatljivo da su na kraju sagorjeli u tom svom nastojanju jer pjesme nemaju onaj zavrsni stih, dodir koji bi od pjesama napravio potencijalne hitove. Sa druge strane, mozda sam ipak ja previse subjektivan, mozda se ne zelim dovoljno potruditi shvatiti ono sto zele reci, pa ipak prepustam svakom od vas da donese vlastitu odluku o ovom bendu koji definitivno treba zadrzati u vidokrugu.