Dobro je da smo se u zadnjoj kolumni dotakli komercijalizacije. Jer na ovome albumu nesto smrdi. Ne previse, ali smrdi. Ne zelim reci da je Manowar komercijala niti da je zvuk drasticno promijenjen u odnosu na ranija izdanja. Ali neke promjene su ocito napravljene. Jer u zadnja dva, ili koliko vec, mjeseca sam se nagledao Manowara na mjestima na kojima ga ne bih trebao gledati. Kratki pregled dogadjaja: prvo su Ameri gostovali u onoj sprdacini od emisije TV-total voditelja Stefana Raaba (inace tip je zakon) na kanalu PRO-7, gdje su i odsvirali "Warriors of the world united" po prvi put na TV-u i to uzivo. Iskreno, bio sam malo posramljen nakon njihovog kratkog caskanja sa voditeljem. DeMaio je naglasavao da je njihov 'cilj' prvenstveno 'to rock, drink and fuck' te su na kaubojkama (ili cemu god) imali napisano 'I have big dick' i slicne gluposti pa su ispali kao da kasne dva desetljeca sa razvojem civilizacije. Ali dobro, njihov image je stvar svacijeg ukusa i ne zelim sada poticati nekakve dileme oko toga.

Ali ne znam kako objasniti to sto im se spot vrtio puno puno puta na programima tipa VIVA ili MTV. To se moze objasniti na nekoliko nacina: ili je to zbog ogromne podrske njihove 'nove' diskografske kuce Nuclear Blasta koji su si ocito postavili neke nove prioritete tipa probijanje na slicne spomenute programe ili se nesto gadno promijenilo u mentalitetu grupe. Ne zelim biti jedan od onih koji ce sada pljuvati po njima jer zele zaraditi malo vise, ali nije mi bilo svejedno kada je bila reportaza o njima prije nastupa koja je bila upucena njemackoj mladezi od cca. 12 godina starosti koji su razvili svoj 'izbirljivi' glazbeni ukus na grupama tipa Bro'Sis, O-Town i vise ne znam kakvih gluposti.

Ali dobro, sve sam to bio spreman progutati, jer izlazio je njihov novi album poslije punih sest godina (nije naodmet spomenuti da su to vrijeme proveli izdajuci ne znam koliko live albuma, DVD-a i best of kompilacija). Posebno zato sto je spomenuta "Warriors of the world united" imala stih starijih izdanja i budila je uspomene na vremena klasika tipa "Hail to England". Iznenadjujuca je pri tom bila i cinjenica da je prvi tjedan nakon izlaska albuma samo novi album Eminema (ne znam kako se zove i ne zelim znati) bio prodavaniji u Njemackoj od novog Manowar albuma. Manowar prozivljava svoje drugo proljece.

Prva pjesma na albumu je "Call to arms" koja glazbeno donosi sve oznake karakteristicne za standardni Manowar zvuk: ultra-jednostavni gitaristicki riffovi, produkcijski prenaglasen bass, osnove bubnjanja i genijalni Eric Adams koji i od ove stvari pravi jednu tipicnu ali efektnu heavy metal stvar koja se vecinom bazira na refrenu koji je dodatno dramatiziran uporabom chorova. Klasicno dobra Manowar pjesma. Slijedi kliseizirano naslovljena "Fight for freedom", polu-balada koja pocinje klavirom, nastavlja se tihim klavijaturama i, kao i vecina stvari, sadrzi himnicno-ratnicki ton. Refren je u redu. So far so good... Ali tada slijedi nekoliko pjesama koje nisam ocekivao na ovom albumu: krecemo sa "Nessun dorma", tri i pol minutnom Puccinijevom arijom. Ova stvar po milijunti puta pokazuje da Adams zaista ima fenomenalne vokale ali cemu to? Zelim reci da je stvar OK, te da je Manowar, tj. DeMaio cesto naglasavao veliki utjecaj klasicne glazbe, posebno Wagnera u svojoj glazbi, ali ne znam da li jedan prosjecni fan Manowara zeli slusati takve stvari na jednom heavy metal albumu, posebno ako pjesma nije dodatno 'metalzirana'. Slijedi poluminutni, ne znam kako bih to rekao, valjda instrumental na klavijaturama koji nema nikakvog znacenja ili veze sa ostatkom albuma pa smo mogli biti postedjeni takve gluposti. Peta stvar je petominutna (druga po redu) balada sa milijun puta upotrijebljenim tekstovima tipa "I'll fight by your side" ili "we fight to die and live again". Prosjecno. Vrhunac besmislice se dosize obradom stvari Elvisa Presleya (!) "An American trilogy" (inace treca balada po redu) koja sadrzi utjecaj tipicne americke glazbe, sadrzi nekakve soft chorove i predstavlja debelo komercijalnu stvar koja nema nikakve veze sa metalom. Ponovno, cemu to? Sedma stvar je ponovno balada (prije bih rekao baladizirani instrumental sa jeftinim klavijaturama), cetvrta po redu, i covjek se u ovom stadiju ponovno zazeli dobrog starog metala. Osma stvar, koju ste vec naucili napamet prije izlaska albuma je spomenuta "Warriors of the world united" i s kojom se Manowar vise-manje vraca na stazu metala. Stvar pocinje neobicno rockerski kliseiziranim bubnjevima u koji se ubacuje naglaseni bass, te zatim banalno jednostavne gitare (inace cijeli album je sa strane gitara odsviran prokleto jednostavno) i opet ista formula: odlicni vokali, chorovi u pozadini, te dobar refren koji se pred kraj pjesme ponavlja do u nedogled - stoput upotrijebljena formula ali ovdje ponovno pali i lijepo je osvjezenje od prijasnjih stvari. Tek zadnje tri stvari su metal kakav bi trebao biti i koji podsjeca na prijasnje albume: prva brza stvar je tek deveta (!) pjesma sa agresivnijim i napokon virtuoznijim odlicnim gitarama i sa duplim bass bubnjem sto posebno vrijedi za "House of death". Eh, da je tako bilo kroz cijeli album...

I kakav bi trebao biti zakljucak? Prvo, album je puno manje metal u odnosu na dosta zestoki prijasnji album "Louder than hell", te je puno jednostavniji sto podsjeca na njihova prva izdanja. Vec sada mogu zamisliti nekog klinca koji nema veze sa metalom kako kupuje album zbog pjesme koja se vrti na VIVI i onda smatra da je to metal i album mu je sigurno zakon jer bas i ne zvuci buntovnicki. Dakle, ne znam koliko ce ovaj album kao spoj par metal i ostatka ne-metal stvari zadovoljiti zadrte Manowar fanove, ali poslusati nije na odmet. DeMaio je najavio moguci izlazak slijedeceg albuma vec 2003. godine. Nadam se da cemo ovaj puta biti postedjeni blesavih izjava DeMaia kao sto je to bilo slucaj za ovaj album. Na upit novinara kakav ce biti novi album, DeMaio odgovara da ce biti najbolji Manowar album ikada. Na slijedece pitanje koliko je pjesama napisano do sada, DeMaio objasnjava da jos nije napisana niti jedna pjesma. Bez komentara.