Ako ste pratili recenzije zasigurno ste uocili da se Raven vec bavio ovim bendom iskazavsi svoje odusevljenje singlom "Enlighten me" koji je izisao nesto prije full-length albuma koji sada stoji na recenziranju. Kao sto velika vecina vas zna, velika su ocekivanja u vezi ovog benda, posebno ako ga gledamo kao malu osvetu dva bivsa Helloween-ca koji su pod sumnjivim okolnostima izbaceni u jesen 2001. iz maticnog benda pod izlikom da nisu bili dovoljno posveceni Helloween-u. Tu se sada mozemo pitati zasto i Andi Deris (Hell-vokal) nije izbacen iz benda buduci da je i on imao svoj istoimeni projekt na nogama. Koliko ce se odlazak ovog dvojca odraziti na spomenuti kultni njemacki power bend pokazat ce se na pocetku petog mjeseca kada izlazi novi album ne-bas-metalskog naziva "Rabbit don't come easy". Ali ostavimo se njih uz napomenu da se Kusch tijekom zadnjih godina razvio u jednog nadarenog skladatelja kojemu Weikath & co. duguju nekoliko svojih hitova.

Ronald Grapow (g) i Ulli Kusch (dr) okupili su oko sebe provjerenu skupinu glazbenika. Bivsi basist Iron Savior-a, Jan S. Eckert, meni dosad nepoznati Axel Mackenrott na klavijaturama i veliki, veliki plus ovog albuma - maestro Jorn Lande na vokalima koji je zbog prihvacanja posla u ovom bendu nazalost zavrsio svoju karijeru u prijasnjem, hvaljenom bendu Ark. Vec i sam ulazak ovog vrsnog pjevaca u postavu pokazatelj je da se ovdje radi o visoko kvalitetnoj i profesionalnoj grupi koja, iako je mlad bend, ima veliku prednost zbog okolnosti u kojima je nastala. Koliko i sama diskografska kuca vjeruje u grupu i njen materijal pokazuje i to da u vrijeme kada su ih poslali na turneju sa HammerFall-om, album nije niti bio izdan (pogledati live report u sekciji 'koncerti'). Kako zvuci sam album? Ima li uopce slicnosti sa ex-bendom i koliko sama grupa ima klase? Odgovor slijedi:

Album zvuci odlicno, slicnosti sa Helloween-om se mogu nabrojati na prste jedne ruke, a kvaliteta je izuzetno visoka. Jer ovdje ne mozemo govoriti o nekakvim pocetnicima. Svi glazbenici koji djeluju u bendu imaju iza sebe masu izdanih albuma sto se i cuje u cvrstim pjesama od kojih su mnoge potencijalni hitovi. O ostalim usporedbama i detaljima u opisima pjesama: prva pjesma Spirit never dies je jedna od najjacih pjesama na albumu i odmah na njoj se vidi u kojem smjeru tendira zvuk Masterplan-a. Gitare nisu pretjerano dominantne, nisu virtuozne ali zato imaju stila u elegantnim solazama, prikrivenim melodijama i heavy gitarama. Ovo je up-tempo kraher sa zaraznim refrenom, pozitivnog ozracja, te melodijama koje bi mogle stajati i na nekom Helloween albumu. Slijedi Enlighten me na kojoj klasa ostaje, ali se tempo ipak smiruje. Ova pjesma nije uzalud odabrana kao singl. Ovdje se u zvuk ubacuju klavijature koje podupiru refren ali inace nisu bas ceste, te su jedna od stvari koje mi na ovom albumu ne leze. Kind hearted light je meni mozda i najbolja stvar na albumu. Opet hit. Za razliku od prijasnje stvari na kojoj Lande pokazuje sav svoj repertoar (nesto hrapaviji glas, ali koji se moze i pri dubljim tonovima vinuti u visine i ostati tamo neko vrijeme), ovdje pjeva nesto smirenije, ali zato uz potporu duplog bass-bubnja tako karakteristicnog za Kuscha. Ono sto cini ovu pjesmu posebnom je fino gradirana struktura koja usmjerava slusatelja prema vrhuncu sto se posebno osjeca u refrenu koji, kako pjesma odmice, postaje sve dramaticniji. Da sada ovako ne idemo za svaku pjesmu, evo samo par oznaka oko kasnijih pjesama: Soulburn je nesto razvijenija pjesma na kojoj mi smetaju jeftine klavijaturne ideje, odlicna Sail on gdje se na refrenu mijesaju i visi i dublji vokali, Into the light - pjesma iako mracnijeg okruzja, refrenom se pretvara u 'prosvjetljenje' na kojem briljira Lande, Bleeding eyes sa blagim istocnjackim utjecajima u gitarskim melodijama i sa pocetkom koji neodoljivo podsjeca na Nevermore, posebno zbog vokala i vokalnih linija, When love comes close, jedina polu-balada na albumu uz nesto akustike, te Heroes koju bi okarakterizirao kao stvar koja najvise naginje Helloween-u zbog veselih melodija i happy refrena.

Sve u svemu, petorka se ovim albumom pokazala kao izrazito stabilna postava koja ima potencijala za pisanje velikih hitova. Dodatna klasa se vidi u pjesmama za koje niti u jednom trenutku ne mozemo reci da su slozene: sastoje se od par gitara, melodija, klavijaturnih prolaza koji su ipak sa puno osjecaja ubaceni u strukturu. Slicnosti sa Helloween-om su minimalne - dodatnu distinkciju radi Lande svojim fenomenalnim vokalima, te ne bas prevesela atmosfera albuma. Iako Masterplan okvirno spada u power scenu, nije kopija i ne moze se usporediti s niti jednim poznatim benda iz tog zanra vec zadrzava svoju osobnost i unikatnost. Heavy/power highlight! Ceka se odgovor Helloween-a.