Istina je da svedska grupa Meshuggah nije previse poznata u Hrvatskoj. I ta cinjenica mi je duboka misterija jer za ovu cetvorku se moze izreci jedna konstatacija za koju bi mnoge grupe bespogovorno podigle dupe u zrak i prokurvale se za nju. A ta slavna konstatacija je: Nitko na svijetu ne zvuci kao oni. Ama bas nitko. Ne kazem da neki nisu pokusali zvucati kao Meshuggah. Ali da bi i zazvucali kao ovi Skandinavci mora se ispuniti dva osnovna uvjeta: morate savladavati svoj instrument kao rijetko tko na svijetu i, uz to, morate biti malo skrenuti u glavi. Jer drugacije se ova glazba ne moze objasniti.

Jos jedna misterija vezana uz bend je kategoriziranje njihove glazbe. Istina je da je bend nastupao zadnje dvije sezone na Ozzfestu, putujucem festivalu na kojem se prvenstveno promoviraju trendy nu-metal-rock skupine te da su i ove godine bili predgrupa na americkoj turneji ultra-popularnih Tool-ovaca. Samo zbog te cinjenice mnogi su ih odmah spremni svrstati u, trenutacno nepozeljnu kosaru medju metalcima, spomenuti nu metal. Na svu srecu, to nije istina. Istina je ipak, da cete nakon slusanja prvih sekundi ovog djelca i pomisliti da se ovdje radi o 'jos-jednom-od-mnogih' samoprozvanih novih metalaca (kasnije objasnjeno zasto) ali to je samo prvi utisak koji ce nestati jednako brzo kako je i dosao. Ja bih ovu glazbu okarakterizirao kao 'matematicki cyber thrash'. Znam, u te tri rijeci ima puno filozofiranja ali nadjite strpljenja procitati sljedecih par redaka da objasnim stvar. Rijec 'matematika' se vec puno puta upotrebljavala kada se govori o ovim momcima. Vec albumom "Destroy erase improve" (95),a posebno sljedecim "Chaosphere (98) taj termin se ustalio u opisivanju Meshuggah-ove glazbe. Taj termin ne bih vezao uz nesto progresivno - ovdje se ne radi o nekom ultra-super-virtuoznom savladavanju instrumenata tipa Malmsteen ili Symphony X. Ovdje je glavna odrednica ritam. Ritam je podijeljen do u najsitnije dijelove i njegovim rastavljanjem slagale su se veoma, ponovit cu, veoma slozene strukture. Tu slozenost najvjerojatnije necete uociti prvim slusanjem, ali kako ju pozornije budete slusali shvatit cete da se ovdje radi o jako nadarenim glazbenicima o cemu vise kasnije. Nadalje, ovo nije obicni thrash, nego je vise thrash orijentiran buducnosti za sto najbolje odgovara termin 'cyber thrash'.

Ajmo sada nesto o glazbi na ovom albumu. Jedan od dvojice gitarista, Fredrik Thordendal, htio je na ovom albumu stvoriti ekstremno duboki zvuk gitara. Medjutim, zvuk obicne gitare nije isao tako duboko kao sto je ova cetvorka htjela pa se cak razmisljalo da se cijeli albuma odsvira samo bassom koji je imao zahtijevanu dubinu u svojim tonovima. Ipak, rjesenje je nadjeno. I to u osam-zicanim gitarama (da, dobro ste procitali) koje su bile samo prototipovi gitara koje je razvijala jedna glazbena tvrtka. Uz cinjenicu da vrat ovih instrumenata izgleda monstruozno, jos je monstruozniji zvuk dubokih tonova koje one proizvode. E, upravo zbog te cinjenice, mnogi su bili spremni ovaj bend karakterizirati kao obicni nu metal bend jer, kao sto se zna, neo metal grupe sviraju najcesce na snizeno nastimanim gitara. Medjutim, tu prestaje svaka slicnost sa nu metalom, posebno kada se ubaci druga gitara, vokal i bubanj.

Na prvo slusanje cijeli ce vam album zvucati isto. Ovdje nema brzog ritma, sve je odsvirano u srednjem ritmu. Duboko duboke gitare koje sviraju duboke osnovne riffove - bubanj ih prati u apsolutno nevjerojatnoj tocnosti - agresivni vokal pjeva stvari bez refrena, bez strofa i najcesce bez ponavljanja vokalnih linija. Zvuci naporno. Vjerujte, ovo je naporno za slusat. Idemo malo detaljnije: obadva gitarista (drugi gitarist je Marten Hagstrom) sviraju jednake riffove, nema razdvojene gitarske igre. Cudno zvuci konstatacija da riffovi nisu teski (jer su cesto jednozicani) ali su zato u tako kompliciranoj ritmickoj postavi da ce se mnogi muzicari posramiti svoje sposobnosti sviranja slusajuci ove. Da to ipak ne bude previse dosadno, ubacuju se tu solaze koje su futuristicki nastrojene sa cestim efektima na gitarama; 'normalnih' solaza nema. Posebna prica je bubnjar Tomas Haake. Covjek cija osnova bubnjanja lezi u jazzu zna svoj posao, posebno kada se govori o razlicitom radu pojedinih ruku i nogu. Ovdje je svaki udarac bass bubnja na svom mjestu i bubnjar spada u najbolje sto trenutacno posjeduje metal uz sitnu napomenu da na albumu ima malo bubnjarskih prijelaza. Vokal pjevaca Jens-a Kidman-a je jedan od razloga zasto se ovaj bend gura u thrash vode - agresivan ali ipak ne pretjeran. U postavi je jos i Gustav Hielm koji je nekoc bio cvrsti clan, ali sada samo svira bass u studiju.

Sto se tice pojedinih pjesama koje se po necem isticu, tu su "Straws pulled at random" sa dubokim zavijanjem gitara i zavrsnim gitara dijelovima u kojima se ipak naslucuju tragovi nekakvog feelinga, zatim "Spasm" koja je remek-djelo tehnike na kojoj je vokale preuzeo bubnjar Tomas i koji zvuce jednolicno hladno i lijepo su osvjezenje od Jens-ovog lajanja, zatim "Stengah", djelomicno akusticna "Closed eye visuals" itd. Uh, cijelo vrijeme objasnjavam samo onima koji ne poznaju grupu. Za one koji su upoznali starije albume ide napomena da je "Nothing" dosta usporen album. To ne znaci da su prijasnji bili brzi, nego zelim reci da je sviranje riffova i ritam nesto sporiji ali je zato ukomponiran u betonski zid gitara. Ne zelim ni zamisliti kako bi ova grupa zvucala pri brzom tempu - to bi bilo uobliceno savrsenstvo tehnike. Drzim palceve da se takvo nesto dogodi.

Znate onaj osjecaj kada preslusate neki album, pa vam vrlo brzo u uhu ostane neki dio melodije ili refren kojega se ne mozete otarasiti. E pa, nakon slusanja ove glazbe garantiram da vam u uhu nece ostati niti jedan dio, segment, riff pjesme jer ce sve u pocetku zvucati jako jednako. Tek nakon mnogo slusanja bit cete u stanju razlikovati pjesme najcesce po uvodnim riffovima ili nekim posebno kompliciranim dijelovima pjesama. Ali zasto onda uopce slusati ovakvu glazbu? Zasto slusati ovu hladnu instrumentalno-vokalno-bezrefrensku orgiju? Odgovor na ova pitanja ima svaki fan ove grupe. Neki ih slusaju zbog toga sto ih mnogi smatraju buducnoscu metala i to je jedna velika istina - ovdje se radi o 'forward-thinking' glazbi koja je uvijek par koraka ispred konkurencije gdje mozete uhvatiti tracak nadolazeceg. Neki ce reci da ih slusaju iz cistog divljenja prema nacinu savladavanja instrumenata i ne-emocionalnom, tehnickom pristupu glazbi. Neki ce reci da ih slusaju jer se mogu dobro naspavati uz njih.

Sve u svemu, ova glazba nije za svakoga. Ako ste otprije fan ovog velikog benda zasigurno vec imate ovaj album u kolekciji (naziv ovog albuma, "Nothing", doslovno prati izgled CD-a; nigdje nije naveden popis pjesama i u bookletu nema nista; interesantni podaci otvaraju se tek kada ubacite CD u komp). Ako pak jos niste culi/vidjeli Meshuggah u akciji, test-preslusavanje albuma u CD-shopu je obavezno. Strange music for strange people.