Wow, i jos jedanput wow... nisam ni sam znao kako poceti pisati ovu recenziju nego ovako. Jednom rijecju ovaj album je jedan od boljih, a ako ne i najboljih izdanja koje nam je novi finski death metal priredio u posljednjih nekoliko godina. Bend Mors Principium Est je nastao ne tako davne 1999. godine, a oformili su ga trojica prijatelja Jori Haukio (gitara/vokal), Jarko Kokko (gitara) i Toni Numelin (klavijature). Tek nesto kasnije pridruzio im se bubnjar Mikko Sipolla i basist Teemu Heinola. Sa ovom postavom bend je od 2000 godine izdao tri demo izdanja, i nakon sta im se sreca osmjehnula 2003. izdali su svoj prvi album Inhumanity s jos jednim novim clanom, pjevacem Ville Viljanen, dok je dotadasnji pjevac/gitarist Jori Haukio preuzeo ulogu gitarista. Spomenuti album kao i ovaj izdan je za izdavacku kucu Listenable Records sa kojom su potpisali ugovor za snimanje 3 albuma. Mnogi ovaj bend, a tako i ja, smatraju mjesavinom Dark Tranquillity, At The Gatesa i Arch Enemya sto sa pravom stoji jer glazbene elemente koji koriste spomenuti bendovi Mors Principium Est usavrsava na svoj nacin do samog savrsenstva.

Sa prvim albumom ovog benda susreo sam se prvi put prosle godine i u prvi momenat ucinilo mi se da se radi o prosjecnom finskom melodic death bendu kakvih danas ima na tone, i koji kopiraju sami sebe sa onim dosadnim, i u vecini slucajeva nezanimljivim, gitara-klavijature solo combo dionicama. Ne kazem da u nekih bendova ne valjaju, ali takva sablona skladanja pjesama je postala po meni previse isforsirana kod velike vecine mladih bendova koji proizlaze iz sjeverno-europskih krajeva. No, na opce ugodno iznenadjenje to nije slucaj sa Mors Principium Estom. Nakon veoma dobrog, agresivnog i tehncki virtuznog prvog albuma Inhumanity, bilo je vrijeme da nas ovi talentirani momci razvesele jos jednim studijskim izdanjem. Nismo trebali puno cekati jer vec na proljece ove godine je izasao novi album nazvan The Unborn. Ovaj puta radi se o jos zescem, brzem, agresivnijem i nadasve kvalitetnijem albumu koji u svakoj sekundi prsti od odlicnih bubnjarskih blast beatova, raznovrsnim melodijama na gitarama kao i akrobatskim solo dionicama popracenim odlicnim grubim vokalima pjevaca Ville Viljanena. No da ne bude naglasena samo brzina i agresivnija svirka bend je odlucio malo dalje prosiriti svoje glazbene horizonte koristeci klavijaturne dionice prvenstveno u obliku pozadinskih melodija koje cine pjesme dubljima i ugodnijima za slusanje. Zvuk klavijatura mi se posebno svidio jer djeluju pomalo hladno i pjesmama daju odredjenu dozu svjezine koja podsjeca i na industrial stil svirke. Stoga je svaka pjesma na albumu posebna sama po sebi i dosta je tesko odrediti najbolju. Osim koristenja klavijatura za dobivanje extra atmosfere na nekim pjesmama kao npr. na uvodnoj Pure i na laganoj instrumentalnoj The Glass Womb mozemo cuti i zenske vokalne dionice. No nema straha, ovo vam nikako nece pokvariti pjesme vec ih samo uciniti boljima. Zenski vokal se temelji uglavnom samo na pjevusenju melodije kroz navedene pjesme i tu i tamo pokojem ispjevanom djelu koji ne cini sastavni dio teksta pjesme vec samo pozadinsku melodiju koja u kombinaciji sa razarajucim gitaristickim dionicama i brzim bubnjarskim prijelazima pridodaje svjezini i raznovrsnosti pjesama. Valja napomenuti da je zenske vokalne dionice ispjevala Maiju Tommila i svoj je posao odradila veoma odlicno.

Digipack izdanje albuma sadrzi dvije extra pjesme, a to su obrada Megadethove Blood Of Heroes i bonus stvar od benda No More . Izgleda da obrade na digipack albumima postaju takodjer veoma trendy, sto je naravno ok, ako se obrada dobro napravi. Po meni Mors Principium Est se nije nesto strasno potrudio oko obrade i dobiva se osjecaj da su se sjetili nekoliko dana prije kraja snimanja napraviti jednu obradu. Po meni totalno nepotrebno i neinovativno jer obrada ko obrada nije sama po sebi nista posebno jer nije nadopunjavana recimo klavijaturama ili zenskim dionicama vec samo odsvirana gotovo isto onako kao i u originalnoj verziji pjesme.