Da mi je netko prije par godina kazao da ću toliko zavoljeti black metal, točnije novi val black metala današnjice, rekao bi mu da je potpuno lud. Black metal nikada nije osobito bio moj fah dok ga, dakle, nisam nepovratno zavolio zahvaljujući određenim pomacima i alternacijama unutar žanra, a koje black metal danas čine generalno jednim od najzanimljivijih pod vrsta i tipova metal plemena. Posebnu zaslugu za takav osobni preokret definitivno imaju i bendovi poput Nachtmystiuma koji gaze granice žanra, a što je meni oduvijek bila posebno draga karakteristika. Buntovnici s razlogom i argumentima; oponirati učmalosti i fundamentalizmu bilo koje teorije, zna biti iznimno hrabro i odvažno, a i privlačno. Nachtmystium je eklatantan primjer. Uvesti Pink Floyd na velika vrata u black metal, i to još više nego uspješno, krajnje je odvažan čin. Štoviše, ako ste PF fan poput mene, dobro znate da koketiranje s njima u najmanju ruku može biti vrlo opasan potez jer se možete opeći, no Nachtmystium nisu taj slučaj, dapače.

Nachtmystium je, naime, sa svojim četvrtim albumom pokazao da je bend s mudima. Neuvijeno ga nazvati 'Black Meddle', dakle otvorenom referencom jednog od najboljih Pink Floyd albuma iz rane faze djelovanja - albuma 'Meddle', te otvoriti ga s neponovljivom One Of These Days/Nights, daje do znanja slušatelju da oni s predstavkom black metal Floyda fakat misle ozbiljno. I priznajem, to im ide sjajno! Black metal isprepleten psihodelijom i progresivnim elementima rocka iz doba kada su Floydi bili najjači, sa elektronskim zujanjem i kvadrofonijskim eksperimentiranjem ala Roger Waters - sve je ono što naslovna Assassins nosi na svojim krilima bijesa. Već slijedeća Ghosts Of Grace uspijeva album i cijeli projekt uzdići na pijedestal unikatnog remek dijela dostojnog samo najvećih. Epska tema koja se razvija u potpuni glazbeni harmonijski sklad s trubljama i nezaobilaznom drone shogaze podlogom je black metal Atom Heart Mother, if you know what I mean, motherfucker! Rafali BM bubnja obilježavaju slijedeću najgrublju, no nikako lošiju pjesmu Your True Enemy u kojoj se po prvi put javlja tipična Dave Gilmour gitarska solaža. I to uopće ne strši među svim grubostima produkcije!? To nije strano tijelo već potpuno jedinstven organ unutar organizma kompozicije. Dakle, spojiti raw black metal i mekoću gitare poznatog kreativca PF, naprosto sjajno! No, još direktnije Nachtmystium to rade u psihodeličnoj i jakom atmosferom obilježenom Code Negative, koja već počinje bježati od tipične BM forme, već očito prema nekim drugim glazbenim vodama, poprilično će biti  kontroverzno za čistunce i ortodoksne fanove BM-a. Bubanj zna i za jazzijati, a gitare su potpuno čiste i melodične. No, Omnivore vraća album na tračnice brzine i košmara, dok se sa trilogijom Seasick stanje potpuno umiruje i odlazi u nove eksperimentalne krajeve, uhu promjenjivih pejzaža, tako da se čini da je gitara s drugog dijela Oceanborne ustvari gitara Vlatka Stefanovskog koji je, eto došao dati ruke u ovoj jazzy pjesmici kojom dominiraju orijentalni elementi gitare i saxa.

Dakle, ukupno gledano sadržaj ploče je opaki kolaž različitih glazbenih utjecaja, no ipak je to prije svega black metal album. I to odličan black metal album, idejama i sadržajem u žanru usporediv danas jedino s fenomenalnim trolistom albuma Isa/Ruun/Vertebrae norveških Enslaved.