"Dead heart in a dead world", prijasnji album ovih americkih power/thrashera je remek-djelo metala. Ma i vise od toga! Cetiri perfekcionista koji su majstori na svojim instrumentima (dovoljno je spomenuti samo pjevaca Warrel Dane-a) odsvirali su 11 pjesama tehnicki-potkovanog thrasha u kojima ne nedostaje zestine, emocija, kritike i beznadnosti, sve umotano u neponovljivu produkciju Andy Sneap-a i depresivni cover-layout. Rezultat je, ponavljam, remek-djelo i nije se samo jednom postavilo pitanje da li ce momci moci ponoviti nesto slicno svojim sljedecim uratkom. Dovoljno su si vremena uzeli - 3 godine."Enemies of reality" je najmocniji Nevermore album, ali tek iza "Dead heart in a dead world". Sto znaci da Amerikanci nisu uspjeli jos jednom ponoviti klasu koja je krasila prethodnik. Ipak, da to ne bi zvucalo previse obeshrabrujuce za die-hard fanove, ovaj album je jedan pokazatelj zrelosti (kako spisateljske tako i instrumentalne) koja se ne moze samo tako ignorirati. Mocnih pjesama ovdje ima i vise nego dovoljno da bi svaki Nevermore poklonik sjeo i plakao od srece.

I te pjesme su vecinom puno zesce u odnosu na album prije. Npr. "I, Voyager" ili, jos bolje, "Seed awakening" su up-tempo sirove stvari u kojima ritam gitara virtuoza Jeff-a Loomis-a ubija sve pred sobom potpomognuta preciznom bas-pedalom Van-a Wiliams-a. Niti ostale stvari ne zaostaju sto se tice zestine: "Ambivalent", "Who decides", "Never purify" - sve one prste od brutalnih riffova karakteristicnih samo za ovaj bend. Medjutim, brutalnost i zestina su samo jedna strana Nevermore-a. Sto bi ova grupa bila bez pokoje depresivne balade (koje nikada, ama bas nikada nisu pateticne), divne melodije ili virtuozne solaze? Znam da su mnogi posebno cijenili baladu "Heart collector" sa zadnjeg albuma. Isti ce ovdje uzivati u pjesmi i jedinoj baladi "Tomorrow turned into yesterday" prozetoj akusticnim gitarama i 'ja-patim' vokalima Dane-a. Da, dodirnuli smo se vokala - ovaj pjevac ne samo sto pise nesto dublje, misaone tekstove o problemima demokracije i okrutne stvarnosti (osnovna misao oko koje se vrti ovaj album je "There is no stronger drug than reality"), vec i sto ih slusatelju interpretira na depresivan i dramatican nacin. Warrel Dane je, bez sumnje, jedan od najboljih vokala u metalu danas. Spomenule su se i melodije: one nisu toliko zastupljene na ovom albumu, ali melodija koja se nalazi na "Who decides" i koja smiruje tempo nakon zestokog uvodnog dijela, je jedna fenomenalna, sjetna melodija i uhvatiti cete jednu suzu u ocima dok ju budete slusali))). Da, i Jeff Loomis je bog gitare.
Ono po cemu ovaj album kaska za ostalima je, prvo: produkcija. Nakon onakve produkcije Andy Sneap-a, tesko je ocekivati nesto bolje. Kelly Gray (Queensryche) je napravio jedan jako dobar posao na ovom albumu, prilagodio je zestokom zvuku benda i jednu prljavu produkciju. Ipak, nedostaje tu cistoce zvuka, masivnosti gitara i voluminoznosti. Nadalje, na ovom albumu ima i pokoja pjesma koja spada u kategoriju 'da, i?'. Npr. "Noumenon" je u pocetku planirana kao instrumental ali se kasnije ubacivanjem tekstova razvila u stvar sa dobrim gitarama ali bez nekog znacenja. Takodjer, refreni na nekim pjesmama su mogli biti dojmljiviji (npr. na "Create the infinite" ili "Seed awakening"). A niti duzina trajanja albuma nije za ponositi se.

Sve u svemu, ovo je jedan vrlo dobar album koji sadrzi sve dobro poznate karakteristike benda (zestina, tehnika sviranja, sjetnost, kritika, vokal) te nece razocarati niti jednog (Nevermore) metal fana ali je neosporno da je za mrvu slabiji od svog prethodnika. Za poklonike svejedno i vise nego obavezno.