Izlazak novog, cetvrtog po redu studijskog albuma finskih bombast-metalaca pomalo je zasjenjen vijescu da glavni trademark benda, te jedna od glavnih determinanti uspjeha grupe, operna pjevacica Tarja Turunen napusta grupu zbog dodatnog usavrsavanja i skolovanja vokala. Tom vijescu, ovo izdanje dobiva na dodatnoj tezini, jer ipak bi oprostajni album talentirane pjevacice trebao biti nesto posebno (povratak u bend nakon doskolovanja takodjer nije iskljucen). Sa druge strane, bend je osnazen novim bassistom koji se odaziva na ime Marco Hietala, koji nije zasluzen samo za duboke tonove, nego je na ovom albumu otpjevao masu vokalnih linija. Mnogi su smatrali da je Hietala doveden u grupu radi moguce zamjene Tarje, sto bend zasada uspjesno negira. Ipak, ta musko-zenska vokalna igra moze podsjetiti na prvijenac "Angels fall first" uz konstataciju da Hietala ima puno dojmljivije vokale no Tuomas Holopainen. Novi album takodjer dokazuje koliko je grupa 'napredovala' kao pijun izdavacke kuce koja ju pokusava ugurati u nove komercijalne vode reklamirajuci ga kao 'fantasticna simbioza rocka i opere'. Ne znam, izgleda kao da se rijec 'metal' u alternativno orijentiranim vodama ne gleda sa odobravanjem pa se to zeli 'ispraviti' ubacivanjem rijeci rock, kojeg na ovom izdanju ima nula posto. O postotku metala nesto kasnije. Sve u svemu, ovo ce definitivno biti komercijalno najuspjesniji album finske petorke.

Nightwish je ostao Nightwish. Bolje receno, Tuomas (klavijature, glavni kompozitor i tekstopisac) je ostao vjeran onom glazbenom stilu koji je od njih napravio zvijezde (naravno, ovaj izraz treba se shvatiti dosta ograniceno). Ipak, do sitnih korektura stila doslo je i na ovom albumu ako ga usporedjujemo sa "Wishmaster" albumom. Uzalud sam ovdje trazio brze stvari sa jednostavnim ali ekstremno pijevnim refrenom tipa "Crownless". Uzalud sam trazio duge virtuozne gitaristicke solaze, brze melodije ili solisticke duele gitara/klavijature. Uzalud sam trazio duboku epiku tipa "Devil and the deep dark ocean". Zbog svih tih 'nedostataka', nakon prvog razocaravajuceg slusanja "Century childa", bio sam spreman album popisati i proglasiti Nightwish (tj. Tuomasa) kao skladatelja koji je davno ispucao svoje glazbene adute i da je ovo samo podgrijana verzija sa puno losijim refrenima i instrumentalnim dijelovima. Drago mi je da nisam. Jer svakim slijedecim slusanjem, glazba je postajala sve kristalnija, jasnija i definitivno bolja. Ono sto ovaj album posjeduje, a drugi ne, je dubina. Bila ona osjecajna ili dramaticna, dubina daje albumu znak odraslosti i zrelosti stvaranja 'teze-dohvatljivih' pjesama. I naravno, jako puno se dodalo na bombasticnosti (rijec koja ce se tijekom recenzije zasigurno spomenuti najvise puta), koja je dodatno naglasena kroz orkestar koji je sudjelovao na pet pjesama, ali i kroz jednu fenomenalnu produkciju koja ce vam tresti tijelo svakom notom. A sada, prijedjimo na pjesme:

Bless the child: Prva stvar zapocinje tihim, opernim Tarjinim vokalima, koji su kao smirenje pred oluju. Polako se ubacuju tako tipicne Nightwish klavijature cime se polako podize atmosfera koja dozivljava vrhunac bombasticnim ukljucivanjem gitara i bubnjeva. Mocno! Ova mid-tempo stvar ima sve predispozicije za prvi hit albuma, medjutim to se, po mom misljenju nije ostvarilo prvenstveno zbog nedostatka prikladnog refrena. Kratki orkestralni umetak samo zacinjava atmosferu. Pjesma sadrzi i govorne narativne muske vokale.

End of all hope: Evo ga, prvi pravi hit albuma i jedna od najboljih Nightwish stvari uopce! Isti elementi su u igri kao i prije, ali poslagani tako dobro da ce vam se dlake stalno dizati po cijelom tijelu: fenomenalan refren, odlicne vokalne linije, standardna bombastika, potisnute 'zvoncic' klavijature, kratke ali izrazito melodicne solo gitare. Bomba!

Dead to the world: Takodjer pocinje odmah refrenom kao i stvar prije, ali ovdje je upotpunjena klasicnim virtuoznim klavijaturama jednako pracenim gitarama (jedino mjesto gdje se to moze naci). Na ovoj pjesmi po prvi puta nalazimo Hietalove muske vokale koji stvarno zna svoj posao: glas sadrzi dosta teatralike ali ima snage i ekspresivnosti. Ovdje se vec polako kristalizira jedna od glavnih oznaka albuma: Tarjin operni vokal vise nije toliko operan: vokal ne ide u nebeske visine, nego je vise zenstven i njezan cime Tarja dokazuje da zna i na takav nacin. Ova stvar kroz nesto brze dijelove, vokalne musko-zenske pjevane dijelove, te zajednicki otpjevan refren takodjer je jedna od najboljih stvari na albumu.

Ever dream: zapocinje klavijaturama kao balada, ali orkestar prekida stvorenu tisinu i smirenost i uvodi u jos jednu mid-tempo stvar. Jedna od temeljnih karakteristika glazba Nightwisha je cesta tiho-glasno dinamika koja se stalno izmjenjuje. Ovdje je to predoceno kroz kratke akusticne gitare (za tiho) i operne uvertire (za glasno). Bombasticno ali ipak smireno. Vrlo dobra stvar.

Slaying the dreamer: pocinje izrazito heavy gitarskim riffovima i tek onda shvacate da gitare nisu imale neku veliku ulogu na prijasnjim stvarima. Na ovoj pjesmi vise mjesta je ostavljeno gitarama, dok su klavijature najcesce stisane. Pjesma se sastoji od dva dijela: prvi dio je orijentiran na Tarju i opet na odlican refren, dok drugi dio pocinje cisto gitara pasazama (koji dokazuju da je ovo ipak metal!) nastavljenim Hietalovim teatralnim vokalima. Stvar zavrsava brzim kratkim dijelovima koji su veoma dramaticni. Na cijelom albumu nema slicne stvari koja sadrzi slicnu strukturu.

Forever yours: potpuno stisana balada, opet sa orkestrom koji je ovdje puno tisi, dok cete gitare i bubnjeve jedva primijetiti. Bez vrhunaca. Za mene najslabija pjesma na cijelom albumu.

Ocean soul: i ova stvar pocinje tihim 'zvoncicima' i chorovima pa sam se uhvatio u izjavio ne opet jos jedna balada. Iako je na mnogo mjesta stvar tiha, na vrijeme se ubacuju isprekidane zesca gitare i fenomenalni refren. Jednostavna stvar ali zbog tog jebackog refrena, takodjer hit albuma. Tarja stvarno ima odlicne vokale.

Feel for you: Jedna od pjesama koja kod mene ostavlja nedefinirani utisak. Zapocinje dionicama bassa, dok u kratkim tihim dijelovima posebno do izrazaja dolaze teski bubnjevi i njihova odlicna produkcija. Svijetle tocke pjesmi daju upecatljivi muski vokali, dok je pjesma pomalo izmucena precestim breakovima, zbog cega nedostaje tecnosti. Ipak, jedna dobra stvar.

The phantom of the opera: Pocinje orguljama. Jedina pjesma koja mi je usla u uho iz prvog puta, valjda zato sto je obrada poznate teme iz Andrew Lloyd Webberova mjuzikla. Musko-zenski dueli na ovoj stvari najvise dolaze do izrazaja i Tarja i Marco ovdje rade odlican posao. Pjesma je i njezna i dramaticna. Opet hit.

Beauty of the beast: desetominutna stvar i vrhunac albuma postavljen na sam kraj. Pjesma se sastoji od tri dijela sa zasebnim refrenima. Krecemo sa 'Long lost love' koji zapocinje orkestralnim isjeckom koji podsjeca na filmsku glazbu koja bi najvise odgovarala u zanr fantastike. Ovaj prvi dio je smiren, spor i tugaljiv sa lijepim refrenom i naglasenim dionicama bassa. Sredisnji dio pod nazivom 'One more night to live' je i najvazniji u pjesmi. Zapocinje kao iznenadni bombasticni klavijaturni prijelaz i ovdje stvari dosta dobivaju na dramatici i tecnosti sto je okrunjeno najboljim refrenom na albumu iako ce vam najvjerojatnije trebati vremena da vam sjedne. Dramatic pure! Zadnji dio, 'Christabel', sluzio vise kao outro pjesmi i time cijelom albumu. Iako ova stvar nije toliko virtuozna i raznolika kao npr. "FanatSmic" sa prijasnjeg albuma, "Beauty of the beast" ima svoju vrijednost i pravi je zavrsetak ovog odlicnog albuma.

Buduci da vecina pjesama traje oko tri-cetiri minute, album ce vam proci u tren oka i sigurno ce vam pruziti mnogo kvalitetnih glazbenih trenutaka. Upravo zbog prije spomenute dubine pjesama, album ne blijedi tako lako i bit ce interesantan i par godina poslije. Jos samo par rijeci o tendenciji glazbe Finaca. Jedno od pitanja koje mozemo vezati uz ovaj album je 'koliko je ovo uopce metal?'. Iako ce mnogi tradicionalisti ovdje naci previse ne-metal elemenata (preveliki naglasak na klavijature, premali naglasak na gitare; nestandardno pisanje pjesama za metal), ipak ce prisutnost zestokih gitara (ovo se treba dozivljavati ograniceno) i duplog-bass bubnja biti dovoljna da i dalje sa ponosom tvrdimo da je ovaj bend jos uvijek jedan od 'nasih'.